Zaklopivši knjigu bila sam sigurna da nakon dugosilaznog fuuuu, moram sređivati dojmove. Knjiga je trodijelna apokaliptična psiho drama u međuzemlju svih ljudskih osobina gdje i najcrnja nastranost ima svoje opravdanje. Horor? Možda. Međutim, knjiga mi se dopala zato jer na vrlo zgodan način priča uzročno-posljedičnu, psihoanalitičku priču sudbine blizanaca i to čini majstorski jednostavno i prihvatljivo. Prva knjiga je tko i što; druga je gdje i kako; treća je presudni zašto i čemu…sa i bez odgovora.
Dakle, blizanci i njihovo kaotično odrastanje, negdje u onom svijetu istočne tame i režimske diktature, učenje života za opstanak, taj opstanak se nakon bijega jednog od blizanaca (Lukasa, dok Claus alias Klaus ostaje) kroz nemoguće pretvara u moguće. U tom razmeđu mogućega i nemogućega stvorena je fiktivna priča koja je slojevito i nepretenciozno omotala, razmotala i servirala sve motive iz kostura same priče. Meni genijalno!
Trenutno mi je žao što nisam čitala knjigu od kraja prema početku. Tada bi bilo: tri, dva, jedan - kreni; i mislim da bih imala puno precizniji stav prema njoj odmah po čitanju. Nikako ne volim i nisam ja od onih koja prepričava sadržaj, ali u toj knjizi je presudan, jer govori o zlu , univerzalnom zlu koje čuči u nama, kao rudiment borbe za opstanak. Krajnje je jednostavno zaključiti koliko je jednosmjerna reakcija na preživljavanje lišena složene emotivne i moralne obveze prema okolini. Blizanci uče i vježbaju: glad, nijemost, trpljenje boli… oni uče i vježbaju APSOLUTNO ono što im treba za opstanak. Taj pojam apsolutno izvrstan je temelj knjige, a i izvor razumijevanja ( meni) čitave priče. Apsolutno morate jesti, disati, opsluživati sve životne potrebe da biste egzistirali, ali biti esencija nečega-ispada nadgradnja bez koje se može; jer „vegetativno“ pratiti nagone sasvim je i apsolutno moguće. Blizanci su grozna ljudska tvorevina u kojoj zlo i nedostatak emocija sasvim razumljivo stvara kaotično življenje i osuđujuće reakcije ( rekli bi neki i nastrane), a oni samo vježbaju život u porivu preživljavanja. Nedostatak obiteljske atmosfere, mnogi bi mogli iskoristiti u sasvim nerelevantne ciljeve, a meni je bitan onaj dio ogoljene parezije glavnih likova; da, baš toga- kada pomislite „kaže pa štogod bilo“; ili prepoznate brutalnu istinu izbora. Koliko mi se gade u preciznoj određenosti prioriteta, reakcijama bez samilosti i sućuti, toliko su me pravi prioriteti osvijestili u zaključku kako su mogući, pa i vjerodostojni…a još k tome i sasvim životni. Apsolutno morate čitati knjigu!!!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.