„Bogovi umru kad ih se zaboravi. Kao i ljudi. Ali zemlja je i dalje ovdje. S onim dobrim mjestima, kao i s onim lošim. Zemlja nikamo neće otići.“
Malo je pisaca čijem stilu pisanja se divim i zbog njih uvijek pomislim: ovo uopće nije tako teško, mogla bih i ja. Ipak, stvar je malo složenija nego što izgleda. To je dar koji dobiješ rođenjem – ili ne dobiješ.
Neil Gaiman (uz Kinga, moj omiljeni autor) bi i vlastiti telefonski imenik mogao prodati kao bestseler. Takvo bogatstvo riječi i metafora, gdje se tijek radnje nikad ne prekida, zapaziš već od prvih stranica. Ponekad će neki dijelovi biti manje razumljivi, manje zanimljivi ali onda se isključiš iz radnje i samo promatraš rečenice. Savršeno!
U ovoj knjizi saznajemo puno o raznim bogovima i religijama, onim prošlim (koje sežu skroz do 14000 godina prije Krista) koje su doseljenici štovali i zahvaljivali im, prinoseći im razne žrtve, ali i onim sadašnjim, za koje smo mi odlučili da nam služe, bez poštovanja i bez zahvala.
„Svi bogovi koje su ljudi izmislili i danas su s nama a postoje i novi, bogovi kompjutera i telefona i na svijetu nema mjesta za obje vrste.“
Gaiman zna znanje i izvrsno kritizira ljudsko društvo koje danas izabire koga ili što će štovati, objavljujući tako rat nekadašnjim starim bogovima. Isto tako, navodi nas da zbivanja u ovoj knjizi shvatimo kao metaforu jer „Bog je san, nada, žena, otac, grad ili voljena osoba“.
Možda ćemo sâm sadržaj ove knjige i zaboraviti, ali prepisani citati, izvučeni zaključci iz svega napisanog, vrijednosti su koje ostaju. Tako da je jedini zadatak da u sadržaj uronite sami i uživate.
„Nešto možda stoji u pozadini svega, neki tvorac, neki veliki duh, pa mu zato izražavamo zahvalnost, jer uvijek se vrijedi zahvaliti. Ali nikada nismo gradili crkve. Nismo trebali. Zemlja je bila crkva. Zemlja je bila religija. Zemlja je bila starija i mudrija od ljudi koji su hodali po njoj.“
Po ovom zadnjem citatu, vidi se da mi se još uvijek mota po glavi autorovo poštovanje prema Zemlji, Majci koja daje život i oslonac, bez obzira je li naš izbor vjerovanje u bogove ili možda nešto drugo. Ovdje gdje smo sada, živimo kako umijemo, dijeleći i radost i tugu.
„A radost i tuga su kao mlijeko i kolači – tako dobro idu skupa.“
***
Ovaj roman je svojevrstan nastavak Američkih bogova, spada u Gaimanovu duologiju istoga naziva, iako se može čitati i potpuno odvojeno od prvog dijela. Autor je na istoj maštovitoj, metaforičkoj valnoj duljini, sa svojim prepoznatljivim ubacivanjem fantasy elemenata, pokojeg hodajućeg duha i stila o kojem više ne treba trošiti riječi. Glavni lik nam je Debeli Charlie, koji i nije baš tako debeo kako mu nadimak govori i oko kojeg se vrti cijela priča. Otkrit će istinu o svom ocu, pronaći brata, za kojeg dosad nije znao i pritom pokušati pronaći fatalnu ženu s kojom želi ostarjeti. Ova mi je knjiga bila bolja od prve, bez dosadnih dijelova i za 200-tinjak stranica kraća. Taman! Gaiman nam je dao zanimljiva imena svojih likova – u prvom dijelu je to Shadow (Sjenka) a u drugom Spider (Pauk) i ponovo razlog za razmišljanje o tome što je pisac htio reći. Možemo ih interpretirati kako želimo, jer svi smo mi ponekad bili u nečijoj sjeni i pokušavali se nositi s vlastitim strahovima, uspješno ili manje od toga.
Moj najdraži citat cijele duologije je upravo iz ove knjige, jer Mr. Gaiman zaista zna kako ispričati priču.
„Priče su kao pauci, sa svim tim svojim dugim nožicama, a priče su i kao paukove mreže, u koje se čovjek zaplete, ali izgledaju baš prekrasno kad ih vidiš pod listom na jutarnjoj rosi, a i kad shvatiš kako se skladno stapaju jedna s drugom, svaka sa svakom. Stvar je samo u tome kako pričati priču. To je sve.“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.