Kulturološka i društveno-povijesna legitimacija književnoumjetničkoga djela, pozicioniranost njegova autora (uključujući barthesovsku teoretizaciju o smrti autora, metatekstualnost i umreženost citatne forme teksta i tekstova) unutar te iste društveno-kulturalne mreže te recipijenta koji čita i tumači tekst, isključuje svaki vid generalizacije vrjednovanja tog istog književno-tekstualnog ovaploćenja. Naime, znanstveno propitivanje svih navedenih strukturalnih segmenata književnosti ne može dovesti samu književnost u jednoobrazni sustav vrjednovanja imamo li na umu da su sinkretizam modernog doba, dijalog umjetničkih vidova i intertekstualnost objedinili umjetničke tematsko-motivske i stilsko-formativne influencije u umjetnosti. S tim u vezi, ovaj rad će pokušati približiti recipijentu suvremeni pjesnički / poetološki izraz oslobođen ograničenosti generaliziranja i očitog definiranja s obzirom na fiktivno-faktivni profil umjetnosti. Također će se u radu nastojati obrazložiti i po/dokazati na koji način čitatelj percipira tu genetičku fiktivno-faktivnu podvojenost književno-umjetničkoga teksta, zatim dijalog prošloga i sadašnjega u istom tom tekstu kao i pojavu filozofske bliskosti poezije/ literature s teorijsko-kritičkim i povijesnim profilom književno-umjetničkog djela. Nerijetko tekst do recipijenta putuje posredstvom prijevoda te će se stoga u radu pokušati, pored navedenoga, naznačiti i uloga prijevoda u ovim korelativnim tezama.
Polazeći od Platonove vizije države pa i svijeta, mimetičke ili pjesnikove suvišnosti u tom uređenju, oponašanja ideje ili ispoljavanja lirskoga u autorovom djelu, sam tekst se ne može generalno razdvojiti na tzv. ne ili potrebno društvu. Fiktivna slika svijeta nije potpuni apstraktni i neopipljivi prostor onoga što tekst nudi nego je i vid, nastojanje da se realno osjeti i predoči recipijentu. Istina je da teorija književnosti jasno precizira književne rodove i žanrove, no jasno je da svaki žanr danas, pored toga što zadržava svoje esencijalne osobitosti, sadrži i nijansirane poetološke elemente drugih žanrova: lirsko u prozi, dramsko u romanu, narativno u drami i sl. Stihovi o povijesnim previranjima, opjevanim bitkama, porušenim obiteljima, poraženim u ratovima, peharima i grobnicama i sl. emotivno i misaono u tekstu se prenose putem individualne spoznaje koja evocira na kolektivno kritičko mišljenje. Stihovi o intimnom, socijalnom, političkom također. Suvremeni pjesnik/ književnik umjetnost ne odvaja od traganja za istinom. Ona je cilj, ishodište, naum, no analizira li se način na koji će ona biti protočna do čitatelja, istina nesuvislo poetizira prošlo, sadašnje i ono što eventualno može uslijediti. Na taj način, jezik prošlosti podložan je obnovi i njegova renesansna jezična mutacija ne samo da osvježava književno djelo nego kontinuirano uprizorava intertekstualni dijalog svih žanrova književne umjetnosti na semantičkom polju interpretacije. Tumači li recipijent tekst na način kritičkog propitivanja prošlosti nikako nostalgično nego kritički (hutcheonovski shvaćeno), on predočava i suvremenu sliku svijeta i društva u kojem nastaje književno-umjetničko djelo. A ako to ne čini, povijest je još uvijek za njega klasična znanost koja se prema linearno-narativnom angažmanu predočava čitateljskoj publici. Imajući u vidu europsku književnu scenu, prisjetimo se smjene jugoslovenske ideologije koja je postala poprište posve novog spisateljskog angažmana. Tako tekstovi Miljenka Jergovića, Vladimira Pištala, Ivice Đikića, Aleša Debeljka, Josipa Mlakića i dr. nostalgično propituju prošlost s neprekidnim ukazima na suvremeno. Time se i hermeneutičko propitivanje teksta ne može oglušiti na činjenice povijesti koje kreativac / autor iz empirijske i znanstvene perspektive crpi „istinu“ te njegovo djelo postaje pokretač „inovativnog“ u smislu ideje ma bila ona platonizirana ili neophodna za kulturalnu scenu. Zato poezija, i litaratura uopće, nije niti može biti u stupici poetologije (osim u teorijskom smislu) jer se unatoč svim p/ograničenjima definicija, unatoč legitimaciji književnoga vrjednovanja i postmodernom dijalogizmu umjetničkog i stilskog, tekst izvlači iz te stupice ne dozvolivši da ju se opkoli samo jednom segmentarnom artističkom teorijskom definicijom.
Europska tradicijska misao ovaploćena u metatekstualnom literarnom izrazu time uspostavlja komunikaciju s prošlim i poetološkim konstruktom klasičnih djela decentrirajući subjekt iz jednog teksta u drugi u kojem je njegova uloga, upravo zbog izmještaja, naizgled fiktivna a duboko parodična, čak i groteskno funkcionalna kako bi uprizorila neki aktualni čin ili događaj. Pođimo i od tumačenja da je sve tekst pa i prošlost sama, prošlost koju također spoznajemo preko tekstova, povijesnih spisa. Posve je opravdano tumačiti tu istu prošlost praktično i teorijski kao upis inovativnoga te klasika ponovno oživljava u suvremenom tekstu a prošlost biva upisana u novi kontekst. Time se ne briše povijest već, ponovno propitana i stilski „prekrojena“, ona se stabilizira u književno-umjetničkom djelu te postaje jedan od svjetonazora moderne misli, ideologije i artističke egzistencijalne scene. Literarno djelo zato jest odraz u kojem se zrcali spoznaja modernog umjetnika: kako se zapravo vidi prezent vremena a posredstvom propitivanja prošloga sa stalnim intencijama o vremenu koje eventualno može doći – budućnosti. Europska scena na tom polju izdvaja nekoliko imena: Danilo Kiš, Marko Vešović, Tomaž Šalamun, Nikola Madžirov, Borče Panov, Zoran Bognar, Andrej Jurjevič Kurkov i dr. Njihova literatura dijalogizira s prošlošću na retrofabulativan način s naglaskom na suvremenu sliku svijeta i ustrojbu novog društveno-političkog sustava. Stalno tematsko poprište je stabiliziranje identiteta pojedinca u društvu, njegov egzistencijalni bitak i kulturalno-društveni prostor u kojem se može ostvariti. Tome ide u prilog analitička sugestija: ako je sve rečeno, onda ostaje samo promjena načina rečenoga, reklo bi hermeneutičko gledište koje svoja uporišta produbljuje u heterogenoj semiozi književno-umjetničkog teksta. Poznato je da je hermeneutika oduvijek dijalogizirala s pjesništvom tumačeći alegorijsko-metaforični profil literarnog djela, i ne samo dijalogizirala nego i dijalektički tumačila strukturu književnoumjetničkog teksta. Fenomen tumačenja tako je zapravo legitimacija književnog teksta koji se može ili ne može svrstati u vrijedne i kvalitetne književne tekstove. Bez dihitomije kritičkog mišljenja ima li estetika u odnosu na etiku prioritet, ili je obratno, ili pak posve svejedno, tumačenje književnoumjetničkog teksta valorizacija je koja uvjetuje kauzalno-posljedični odnos teksta i kritike o njemu. No, to prije svega podrazumijeva stav da se tumačenje podvodi unutar unutarliterarnih sekvenci teksta te se u tom „hermeneutičkom krugu“ intertekstualno uprizorava i značenje samoga teksta. Literarno iskustvo time objedinjuje objekt sa subjektom u tekstu, naročito u pjesmi jer je subjektivnost svevremena i konstruktivno propituje prošlo sa stalnim inicijacijama na suvremeno. Religijska uporišta također su izraz društvenih suvremenih događanja, sjetimo se Nikole Šopa koji panegirički promatra mjesec, i zvijezde, i sve ono što čovjeka sustiže u njegovu danu. Ta umreženost projicira i kontinuiranu smjenu klasično-moderno jer njihovo uzajamno smjenjivanje zapravo je „osvježenje i atributizacija“ novome u vremenu. Tome mnogo doprinosi i narodno stvaralaštvo, usmene i zapisane pjesme, romanse, balade koje zadržavaju duh činjenične povijesti a ne samo one koja je literarizirana. Treba dodati i povijesne kulise kulturnih spomenika kojima je veliku pozornost posvetio Ivan Lovrenović u svojim romanima i putopisima. Tako upisana prošlost u literarno-lirskom tkivu kroji materijal za ono što će se jednoga dana zvati tradicija jer poetika uvijek teži k tome da suobrazi diskursivni način govora i kulturu.
Ako se adornovski poezija shvati kao prazan prostor u kojem je nakon Auschwitza besmisleno pisati, katarzična uloga riječi, psihoanalitička i pod/svjesna, nemoćna je pobuditi u recipijentu bilo kakvu ideja ili rasplinuti trag kritike koja, kako je već spomenuto, i legitimizira pjesničko djelo. A ako poeziju shvatimo kao pjesnikovu „nužnost“, veoma je teško uočiti distinkciju između neophodnosti ili raspadanja lirskog pa i subjektivnog u Europljaninu. Raspad lirskog jest umnogome izlučen u suvremenom dobu prismotre oka Velikog Brata, zatim pod stalnim kibernetičkim nadzorom, globalizacijom (kulturna, politička, društvena globalizacija), a subjekt stoji rascijepljen između svega toga, priljubljen uz nova tehnološko-napredna strujanja, među virtualnim ciber-prijateljstvima i u brzopletom odigravanju egzistencijalne razine života. Lirika, s njom literatura uopće, zapravo je na taj način suvisla kategorija koja i nije naročito potrebna. No, uzmemo li u obzir da je distinkcijska mjera nužnost ili njegovanje lirskoga u određenom (manjinskom) sloju kulture i društva (pretežito obrazovni kadar), malo je čitatelja koji doista pokazuju volju i interes za literaturu. No, s druge strane, čovjek se mora izraziti u bilo kojem smislu jer mu je prirodna želja za trajanjem, za ostavljanjem traga na ovom svijetu. Iskonski lirici mimetički ostaju vjerni iskonu versa / stiha, oni ne pišu samo što moraju nego i zato što poezija nije subverzivna u odnosu na egzaktne discipline, izražava suštinsko egzistencijalno, psihološko, sociološko, klulturalno i sl. To dokazuje i istina da je poezija / literatura nerijetko i bila svjetonazor u kojem se ogledala europska prošlost: romantično i realistično poetološko uporište, osobito ekspresionističko (sjetimo se Krleže u njegovoj ekspresionističkoj fazi stvaralaštva, zatim Traklova „tamne lirike“ i asocijativnih impresija) u kojem je najveća ljudska nevolja – rat - preslika činjeničnih podataka turbulentnog vremena. Potom se subjekt zatiče u kolopletu Internetizacije, u avangardnoj poetici i postmodernističkom dojmu svijeta koji je u svijetu skoro već u zalazu a kod nas tek što stiže. Kiševa projekcija svijeta, naprimjer, ustoličuje prestižno taj segment kao i Andrić koji je u svojim djelima fratre, strance, bosanski život ustoličio na literaran način trajnosti. Treba li otići daleko od svojega doma da bi se bolje vidjelo?! Pisalo?! Kao što je recimo poezija Izeta Sarajlića, u kojoj je u ratu izražen buntovni stav umjetnika. S obzirom na nedavni rat na ovom prostoru, razvila se i tzv. egzilantska književnost u kojoj Aleksandar Hemon, Jasna Šamić i dr. sjajno preslikavaju rascjep u subjektu u vezi s njegovim podvojenim identiteom i stalnim nastojanjem za ukidanjem njegove hegemonije.
Artistički sinkretizam modernog/ suvremenog europskog prostora, time i balkanskog, svakako je evidentan u navedenim graničnim žanrovima: glazba, književnost, slikarstvo... Stihovi poznatih imena: Arsen Dedić, Đorđe Balaševića, Paolo Conte, Lucio Battisti, Zafir Hadžimanov, Andrej Šifrer i dr. koje teorijsko-književnim opravdanjem možemo svrstati na ljestvicu književnoumjetničkog vrjednovanja. Izdvojeni iz glazbenog obujma pripadaju suvremenom versnom ovaploćenju koji također može biti legitimiziran kritičkom mišlju. Stih koji će uzveličati, poniziti, pohvaliti, kritizirati, ismijati! Stih s kojim će se, za razliku od epskih žanrova, suosjećati na „lirski način“, suobrazno njegovoj kanonskoj formi, stihovnoj konstrukciji i spektru stilskih figura u njoj. Stoga se ne samo za prozu nego i za poeziju može reći da stabilizira i kulturalno pamćenje: na retorički način, stilsko-jezični a prvenstveno u okviru povijesnog zapisa. Priroda stiha je da eliptičnošću omogući i ostvari umjetnikov izraz, a stih je njegovan još među prvim znanstvenim koracima ljudi.
Vratimo se na početak ovoga istraživanja. Ako pođemo od teze da generaliziranje u književnoj umjetnosti (izuzevši teoriju književnosti kao znanstvenu disciplinu) liričnost ne možemo posve isključiti ali ni pripojiti nužnosti potrebe subjektu / individui / pojedincu, relativitet njezine pojavnosti i potrebe igra presudnu ulogu i pri samom pristupu književnoumjetničkom tekstu. Je li nam lirsko uistinu potrebno? Ako ne, kako bez artističkog izraza koji je umjetnicima poput zraka, gdje je pisanje postalo navika, potreba, želja, nužnost?! Ako da, čemu stihovi ako pjesma ne umije spasiti svijet, kako pjeva Balašević?! Istina je da, adornovski pojmljeno, poezija raskriljuje u čovjeku katarzično, rasplinjuje učmalost društvenu i zasićenje nad njom, ali je također nužno i pitanje kako tu liričnost ne sputati u njenoj hiperemotivnosti a autorizirati vlastiti tekst koji, čim izađe u javnost, više i nije samo autorov?! Stoga, liričnost se ne raspada u europskom čovjeku, ona ne jenjava, uokvirena stihom kao sredstvom posrednosti. No, raspada se sustav europske egzistencije pa i čovječanstva, sve dublje, više i jače ovaj zemni svijet postaje poprište negativiteta, raskrinkanog morala i bigotizma pred kojim labilni posustaju. Lirski umjetnik to veoma pažljivo zapaža te si time ne dozvoljava oglušavanje na taj i takav svijet.
S tim u vezi je i prijevod teksta. Uvijek treba imati na umu da je svaki prijevod lirske pjesme zapravo kvazivers, bez autentičnosti, jezične autohtonosti na originalnom jeziku. Stoga se teorijski doista treba podržati stav a ne samo razmatranje da je poezija zapravo neprevodiv fenomen. No kako će drugačije poezija i doći do recipijenta ako ne posredstvom prijevoda?! Na taj način kritičar uvijek i polazi od stanovišta da kritizira prevedeni tekst, „tekst teksta, ili o tekstu“, no čitatelj već u svojoj slutnji osjeti tzv. muzikalnost određene prevedene pjesme i dublje se prepušta njoj nego bilo čemu u pjesmi. Prijevod je na određen način i „oponašanje“ originalnog teksta, pogotovo ako se podsjetimo funkcionalnih teorija prijevoda rođenih u Njemačkoj sedamdesetih i osamdesetih godina gdje je detronizirana originalnost a funkcija stavljena u prvi plan. Dalje se postavlja pitanje može li baš književni tekst prevoditi prevoditelj koji nema književno iskustvo ili naobrazbu jer je književni tekst specifičan upravo zbog svoje ekspresivnosti, jezika i stila. Time je uvjetovanost prevođenja prije svega stručnost za adekvatne oblasti onoga što se prevodi. Nerijetko se dešavalo da prijevod bude kvalitetniji u svakom smislu od originalnoga teksta, da vičan pjesnik bolje umije prevesti pjesmu no što ju je autor kreirao. Time mogu biti propitane i kreativne artističke legitimacije samih autora gdje je jedan od najvažnijih vrijednosnih parametara umjetničkog teksta – vrijeme.
Ne / priznati da je lirika nužnost za kreaciju europskom autoru / književniku, dakle prijeko potrebna, ili se ista raspada pod obligatnošću tereta društveno-povijesne i kulturno-umjetničke istine, svakako se ne može generalizirati. Instanca povijesti jest materijal koji pisac nerijetko koristi u svojemu djelu, bazna karakteristika kojoj se posredstvom fikcije doprinosi na polju funkcionalnosti. Time je i literarno predočena povijest kao „upisana“ činjenica, propitana i čitateljskom miljeu predočena jer je svojom tekstualnošću ovaplotila postojanje autentičnog stanja pojedinca u zajednici i obratno. Kad kažemo Europa i njena književnost mislimo upravo na tu povijesnu determinantnost, a pored nje i na kulturalno-religijsku. Horizont pisane riječi je u teorijskoj klišeizaciji, u patvorenosti velikih riječi, nerijetko u politiziranoj ulozi, no umjetnički izraz je i odraz društvenih previranja, zapisan na drugačiji način od povijesnog izraza, povijesti kao znanosti. Diskurs moći u svojoj „ne / odgovornosti“ često guši čin iskazivanja gdje se bitne stvari zrcale iza riječi. Moralna kulisa teksta time nije egzaktno presudna za vrjednovanje književnog teksta jer je općepoznato da su kritika, teorija i povijest književnosti to i prihvatile. Stoga literarni tekst, konkretnije lirski kontinuirano dijalogizira s prošlošću čiji podaci ne nestaju nego su preoblikovani u jednu novu artističnu stvarnost. Društvena funkcija poezije zato i progovara na estetski način o toj prošlosti kao literarni svjedok. U postmodernoj fazi spisateljstva našao se europski umjetnik i razrogačenih očiju stao pred tom prošlošću: ratna imperija, logori, groblja i individualni životopisi. Literatura unutar tog postmodernog svijeta koristi se svojim obilatim intertekstualnim iskustvom, dijalogizmom umjetnosti, nauke, kulture uopće, a time se doprinosi stabiliziranju identiteta u određenim zajednicama te oblikovanju kulture sjećanja kao mnemoničke literarizirane upisanosti u kulturnu tradiciju Europe. Svako nastojanje da se poezija pokuša prevesti zapravo je iznijansirano udaljavanje od njene originalnosti na pjesničko-kanoniziranoj razini, no, bilo kako bilo, poezija nerijetko ipak do recipijenta ne samo da putuje putem prijevoda nego se i taj „međuprostor“ kreacije može tumačiti kao vrsta teksta. Autor u većoj ili manjoj mjeri može izbjeći ponavljanje unutar tematsko-idejnog sloja teksta, no tek kritički legitimiran tekst stiže do kulturnog stabiliziranje i trajanja. Nerazdvojivo je fiktivno od faktivnog u artizmu teksta, fakcija je nerijetko način kojim se obrazlaže fakcija koja autora tog istog teksta i okružuje, a poezija postaje uporište koje na literarno pouzdan način uvijek progovara o autentičnosti (pa i činjeničnosti) dešavanja kroz povijest. Zašto bi, naime, literatura bila manje dostojna ili pak nikako, prema mišljenju pojedinih, činjeničnog povijesnog stanja?! Navedeno mišljenje obično je laičko nikako akademsko ili znanstveno jer kulturološki legitiman književnoumjetnički tekst „svjedoči“ o kategorijalnosti povijesti, o čovjeku u njoj, njegovom psihološko-psihičkom, duhovnom, egzistencijalnom, političkom, društveno-socijalnom i svakom drugom stanju. Propitanost književnost teksta stručnom, objektivnom i profesionalnom kritikom doprinosi, pored teksta samoga, (njegovom) stabiliziranju /afirmaciji unutar kulturalnog / kulturnog blaga određene zajednice (i zajednica). A za Europu (kao i za cijelu našu civilizaciju) je karakteristično da su je uvijek prožimale (i potresale) težnje za društveno-povijesnim i kulturalno-artističkim afirmacijama.
Mr. Ljiljana Tadić-Adžamić
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.