 |
| Autor fotografije: Dom Crossley |
Cijela utroba skupila joj se u jednu točku, onu u dnu vrata, u grlu, kao kamen... pritisak je bio neizdrživ. Navala svega u samo jedno mjesto. I onda se ta gumena loptica počinje povećavati prijeteći razaranjem, eksplozijom tijela i uma.
A srce? Njega više nije osjećala. Kako i bi kad je jedan dio ostao tamo gdje su joj rekli da više nije poželjna, drugi dio je neki dan ostavila u stanu iz kojeg je izjurila sa zaleđenim suzama u očima, koje ni dan danas nisu procurile.
U stanu je ostao onaj koji sve iza sebe razara. I taj djelić srca što ostao je kod njega više nikad neće dobiti natrag.
A treći dio pokušava očajnički zadržati za ono malo što raste u njoj koje ga treba i koje će ga još više trebati.
No, i za sebe bi htjela imati djelić tog svog srca, bar malo. Da si može oprostiti na kraju svega. Čime će si oprostiti ako i taj mali, jedva preostali komadić da nečemu što možda i jest živo, možda već jest netko, ali što ona još nikako svojim nazvati ne može.
Hodala je brzo, najbrže što može, javljala joj se bol na gornjoj desnoj strani trbušne šupljine od prevelikih i prenaglih udisaja koji su dolazili protiv njene volje, prebrzo jedan iza drugog.
Gore, nekud gore želi... među ptice, u slobodu!
***
Ušla je u polumračan hodnik zgrade i počela se uspinjati stepenicama. „Da je bar terasa otvorena, želim gore, van, poletjeti... u slobodu!“
Gurnula je snažno teška čelična vrata s armiranim staklom i ona su se naglo otvorila udarivši muklo u zid... Zabljesnula ju je prejaka sunčana svjetlost. „Čudno!“, pomislila je u svoj svojoj muci „kad sam ulazila u zgradu bilo je posve oblačno...“
I kroz blještavu svjetlost, tamo u dnu terase ugleda konturu ljudskog tijela... netko je sjedio na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... okrene se u mahu da izađe iz terase ali nalet jakog vjetra zalupi vrata. Nasrne na njih divljačkom snagom da ih otvori... i začu glas u umu: „Zašto si tu?“
Ušla je u polumračan hodnik zgrade i počela se uspinjati stepenicama. „Da je bar terasa otvorena, želim gore, van, poletjeti... u slobodu!“
Gurnula je snažno teška čelična vrata s armiranim staklom i ona su se naglo otvorila udarivši muklo u zid... Zabljesnula ju je prejaka sunčana svjetlost. „Čudno!“, pomislila je u svoj svojoj muci „kad sam ulazila u zgradu bilo je posve oblačno...“
I kroz blještavu svjetlost, tamo u dnu terase ugleda konturu ljudskog tijela... netko je sjedio na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... okrene se u mahu da izađe iz terase ali nalet jakog vjetra zalupi vrata. Nasrne na njih divljačkom snagom da ih otvori... i začu glas u umu: „Zašto si tu?“
***
Sjedio je na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... šest katova ispod zelenila se prva proljetna trava.
Dječak. Šesnaest ljeta je iza njega. Sedamnaesto ispred. Gledao je dolje... razmišljao:
„ ...evo, breze već njišu ženske rese na granama, a pupovi stidljivo proviruju iz svojih čahurica. gotovo da dodiruju prozor moje sobe svojim granama. često me zovu da ih dodirujem, gladim... vuku me k sebi...“
Dva i pol kata niže, njih dvoje. Svađaju se i dalje, nisu ni primijetili da je povod njihovoj svađi izašao. Čuje ih ulica. Čuje ih on, dva i pol kata više. Čuo bi ih i dvjesto pedeset katova više. Stari zapliće jezikom i pljuje okolo svoje frustracije i jad ukiseljene u alkoholu, stara guta tablete s ugorčenim zadovoljstvom na licu. Ljudi priznati u društvu, cijenjeni. Dođu kući i skinu maske. Dok ih skidaju čuje se zvuk naglog ulaska zraka na mjesto gdje je dotada bio vakuum. Sssssšššljoppp!
Misli za dječaka njegove dobi su preteške:
„ ... Prema nasljednim svojstvima ja ću kombinirati alkohol i tablete. jučer sam ih molio da me spreme u neki dom, daju na usvojenje. na koljenima molio: - ne mogu vas više slušati! dajte, samo me prijavite nekako, molim vas. recite sve najgore o meni. ništa neću poreći. recite da ne možete sa mnom. neka netko drugi brine o meni... molim vas!... - plačem... plačem... samo plačem nad sobom samim... ne zato što su mi mama i tata takvi. ne. zato što sam ja takav... dugo sam ovdje, u tom krugu, predugo. cijelu vječnost. i ne znam izaći. tanka je ta linija kruga, taj rub... tanka. a ja sam joj blizu. preblizu. gotovo mogu dotaknuti one koji su s druge strane...“
Gledao je dolje. Gravitacija. Sila teža, g = 9,81 m/s2 . Igrao se sa satom u ruci. Poklon. Davni.
Pogledao je gore... žmirkajući... kako je sunce odjednom bljesnulo.
Začuo se mukli tresak. I zatim ga strašan nalet vjetra gotovo baci s ograde na pod terase.
„Zašto si tu?“, začu glas u umu.
Sjedio je na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... šest katova ispod zelenila se prva proljetna trava.
Dječak. Šesnaest ljeta je iza njega. Sedamnaesto ispred. Gledao je dolje... razmišljao:
„ ...evo, breze već njišu ženske rese na granama, a pupovi stidljivo proviruju iz svojih čahurica. gotovo da dodiruju prozor moje sobe svojim granama. često me zovu da ih dodirujem, gladim... vuku me k sebi...“
Dva i pol kata niže, njih dvoje. Svađaju se i dalje, nisu ni primijetili da je povod njihovoj svađi izašao. Čuje ih ulica. Čuje ih on, dva i pol kata više. Čuo bi ih i dvjesto pedeset katova više. Stari zapliće jezikom i pljuje okolo svoje frustracije i jad ukiseljene u alkoholu, stara guta tablete s ugorčenim zadovoljstvom na licu. Ljudi priznati u društvu, cijenjeni. Dođu kući i skinu maske. Dok ih skidaju čuje se zvuk naglog ulaska zraka na mjesto gdje je dotada bio vakuum. Sssssšššljoppp!
Misli za dječaka njegove dobi su preteške:
„ ... Prema nasljednim svojstvima ja ću kombinirati alkohol i tablete. jučer sam ih molio da me spreme u neki dom, daju na usvojenje. na koljenima molio: - ne mogu vas više slušati! dajte, samo me prijavite nekako, molim vas. recite sve najgore o meni. ništa neću poreći. recite da ne možete sa mnom. neka netko drugi brine o meni... molim vas!... - plačem... plačem... samo plačem nad sobom samim... ne zato što su mi mama i tata takvi. ne. zato što sam ja takav... dugo sam ovdje, u tom krugu, predugo. cijelu vječnost. i ne znam izaći. tanka je ta linija kruga, taj rub... tanka. a ja sam joj blizu. preblizu. gotovo mogu dotaknuti one koji su s druge strane...“
Gledao je dolje. Gravitacija. Sila teža, g = 9,81 m/s2 . Igrao se sa satom u ruci. Poklon. Davni.
Pogledao je gore... žmirkajući... kako je sunce odjednom bljesnulo.
Začuo se mukli tresak. I zatim ga strašan nalet vjetra gotovo baci s ograde na pod terase.
„Zašto si tu?“, začu glas u umu.
***
Gledali su se kroz maglicu uzrokovanu običnom prirodnom pojavom zvanom gibanjem valova svjetlosti. Ili možda valovito gibanje čestica. Tko bi ga znao kako se to sve ne zove. Možda Nazočnost onog što je uvijek i posvuda?
„Ma to je samo spora akomodacija očnih leća uslijed prenaglog pojavljivanja sunca i blještave svijetlosti“ pomisliše oboje u isti mah i nasmiješiše se na to. Stidljiv je to bio smiješak, ne zbog njihove sramežljivosti već zbog toga što shvatiše da „čuju“ misli onog drugog. Ona je prva počela prilaziti. Bila je nešto starija od njega, tri-četiri godine, i hrabrija, dakako.
Gledajući se i dalje, dakle, kroz tu maglicu počeše izmjenjivati misli.
„Dugo si tu?“
„I predugo.“
„Nešto proučavaš?“
„Da, silu gravitacije?“
„Ti si fizičar?“
„Ma ne, samo volim tako... to... Jel' znaš kako izmjeriti visinu zgrade ovim satom?“ upita je sa smiješkom u kojem se nazirao tračak nadmoćnosti.
„Satom izmjeriti visinu? Zezaš me! To se ne može!“
„Vidiš, držiš sat ovako, za remen i gledaš koje je vrijeme. U određenom ga trenu ispustiš i zapamtiš koje je vrijeme bilo. Zatim odeš dolje i na satu koji je pao na travu pogledaš vrijeme zaustavljanja. Razliku tog vremena samo uvrstiš u formulu za slobodni pad i tako saznaš s koje je visine sat pao.“
„Ali tvoj sat ne radi... to znači da će ti vrijeme pada biti nula.“
„Mhmm, je, je, zato i razmišljam hoće li se i visina zgrade smanjiti na nulu ako vrijeme stane?“
„Čekaj malo, pa zar možeš miješati dimenziju prostora s dimenzijom vremena?“
„Hej, zar se ti u to razumiješ?“
„Pa ne baš, mogao bi mi to malo pojasniti.“, reče mu djevojka sa smiješkom.
„Može, evo... idemo...“ I siđe s ograde na terasu, sjedne te počne objašnjavati...
Oko njih je letio velik šareni leptir.
***
Gledala je kapi kiše kako ljube staklo na njenom prozoru. Koliko nebeskih poljubaca! Mekih i svježih. Zazvonio je telefon.
„Bok mama! Kako si?"
„Hej, dragi, otkud zoveš? Vratio si se?"
„Jesam, malo prije. Hoćeš doći do nas večeras?"
„Može, svakako. Imam nešto dogovoreno ali odgodit ću to, pa se vidimo! O, kako se radujem"
Pozdravi Filipu i reci da sam joj nabavila onu knjigu o vilenjacima i vilama, donijet ću joj.
„Super, mama, baš će se veseliti. Bok!"
Njen divni sin. Odrastao čovjek, nedavno se vjenčao s još divnijom mladom ženom. Sjećala se njenih velikih očiju kad ju je prvi put vidjela, iskrenih ali s dubokom tugom u njima koju je vješto skrivala.
„No, ja sam je odmah prepoznala. Tako mi je poznat taj sjetni zračak koji samo načas virne van“, pomislila je „... ali sad je nestao.“
Vratila je pogled na monitor. Spremala se osvrnuti na tekst čovjeku čije postove već neko vrijeme prati na blogu. Prati, jer ga je prepoznala po rečenici koju joj je izrekao davno, u toku njihovog jedinog susreta u životu kad joj se veliki šareni leptir zapetljao u kosu pa ga je htjela izvaditi: „Nemoj ga hvatati za krila! Kad leptira uhvatiš za krila, skineš im prah i ona prestaju biti živa. Leptir više ne može letjeti. I ubrzo umire.“ , upozorio ju je i s nevjerojatnom lakoćom ne dodirnuvši mu krila ispetljao leptira iz njene kose. Danas, kada zna što je taj „vilinski“prah uistinu jer je proučila sve što god je mogla o tim divnim bićima, prisjeća se onoga kojem je svojim prisustvom u tom trenutku njegovog života najvjerojatnije spasila život. Prisjeća se onoga koji je svojim prisustvom u trenutku promijenio tok njenog života i zapravo nesvjesno spasio život njenog sina. Sina kojem je dala ime dobiveno kao odgovor na zadnje pitanje postavljeno u tom kratkom susretu: „Hej, reci mi samo još... tko si ti?“
Gledali su se kroz maglicu uzrokovanu običnom prirodnom pojavom zvanom gibanjem valova svjetlosti. Ili možda valovito gibanje čestica. Tko bi ga znao kako se to sve ne zove. Možda Nazočnost onog što je uvijek i posvuda?
„Ma to je samo spora akomodacija očnih leća uslijed prenaglog pojavljivanja sunca i blještave svijetlosti“ pomisliše oboje u isti mah i nasmiješiše se na to. Stidljiv je to bio smiješak, ne zbog njihove sramežljivosti već zbog toga što shvatiše da „čuju“ misli onog drugog. Ona je prva počela prilaziti. Bila je nešto starija od njega, tri-četiri godine, i hrabrija, dakako.
Gledajući se i dalje, dakle, kroz tu maglicu počeše izmjenjivati misli.
„Dugo si tu?“
„I predugo.“
„Nešto proučavaš?“
„Da, silu gravitacije?“
„Ti si fizičar?“
„Ma ne, samo volim tako... to... Jel' znaš kako izmjeriti visinu zgrade ovim satom?“ upita je sa smiješkom u kojem se nazirao tračak nadmoćnosti.
„Satom izmjeriti visinu? Zezaš me! To se ne može!“
„Vidiš, držiš sat ovako, za remen i gledaš koje je vrijeme. U određenom ga trenu ispustiš i zapamtiš koje je vrijeme bilo. Zatim odeš dolje i na satu koji je pao na travu pogledaš vrijeme zaustavljanja. Razliku tog vremena samo uvrstiš u formulu za slobodni pad i tako saznaš s koje je visine sat pao.“
„Ali tvoj sat ne radi... to znači da će ti vrijeme pada biti nula.“
„Mhmm, je, je, zato i razmišljam hoće li se i visina zgrade smanjiti na nulu ako vrijeme stane?“
„Čekaj malo, pa zar možeš miješati dimenziju prostora s dimenzijom vremena?“
„Hej, zar se ti u to razumiješ?“
„Pa ne baš, mogao bi mi to malo pojasniti.“, reče mu djevojka sa smiješkom.
„Može, evo... idemo...“ I siđe s ograde na terasu, sjedne te počne objašnjavati...
Oko njih je letio velik šareni leptir.
***
Gledala je kapi kiše kako ljube staklo na njenom prozoru. Koliko nebeskih poljubaca! Mekih i svježih. Zazvonio je telefon.
„Bok mama! Kako si?"
„Hej, dragi, otkud zoveš? Vratio si se?"
„Jesam, malo prije. Hoćeš doći do nas večeras?"
„Može, svakako. Imam nešto dogovoreno ali odgodit ću to, pa se vidimo! O, kako se radujem"
Pozdravi Filipu i reci da sam joj nabavila onu knjigu o vilenjacima i vilama, donijet ću joj.
„Super, mama, baš će se veseliti. Bok!"
Njen divni sin. Odrastao čovjek, nedavno se vjenčao s još divnijom mladom ženom. Sjećala se njenih velikih očiju kad ju je prvi put vidjela, iskrenih ali s dubokom tugom u njima koju je vješto skrivala.
„No, ja sam je odmah prepoznala. Tako mi je poznat taj sjetni zračak koji samo načas virne van“, pomislila je „... ali sad je nestao.“
Vratila je pogled na monitor. Spremala se osvrnuti na tekst čovjeku čije postove već neko vrijeme prati na blogu. Prati, jer ga je prepoznala po rečenici koju joj je izrekao davno, u toku njihovog jedinog susreta u životu kad joj se veliki šareni leptir zapetljao u kosu pa ga je htjela izvaditi: „Nemoj ga hvatati za krila! Kad leptira uhvatiš za krila, skineš im prah i ona prestaju biti živa. Leptir više ne može letjeti. I ubrzo umire.“ , upozorio ju je i s nevjerojatnom lakoćom ne dodirnuvši mu krila ispetljao leptira iz njene kose. Danas, kada zna što je taj „vilinski“prah uistinu jer je proučila sve što god je mogla o tim divnim bićima, prisjeća se onoga kojem je svojim prisustvom u tom trenutku njegovog života najvjerojatnije spasila život. Prisjeća se onoga koji je svojim prisustvom u trenutku promijenio tok njenog života i zapravo nesvjesno spasio život njenog sina. Sina kojem je dala ime dobiveno kao odgovor na zadnje pitanje postavljeno u tom kratkom susretu: „Hej, reci mi samo još... tko si ti?“
***
„Svi smo mi paralelni pravci u dimenziji vremena... “, pisala je „ ... i koliko god smo sami u toj određenosti smjerom, opet i nismo sami jer svi imamo jedan smjer koji određuje baš ta naša paralelnost. A opet, svako malo se dodirnemo u onoj točki u beskonačnosti djelujući jedni na druge makar u samo jednom trenu vječnosti. Jer kako je i jedna kap oceana sama mali ocean, tako je i taj jedan jedini tren cijela vječnost. Pa u toj vječnosti postanemo anđeli jedni drugima.“
A kišne kapi su još veselije ljubile staklo njenog prozora nebeskim poljupcima.
„Svi smo mi paralelni pravci u dimenziji vremena... “, pisala je „ ... i koliko god smo sami u toj određenosti smjerom, opet i nismo sami jer svi imamo jedan smjer koji određuje baš ta naša paralelnost. A opet, svako malo se dodirnemo u onoj točki u beskonačnosti djelujući jedni na druge makar u samo jednom trenu vječnosti. Jer kako je i jedna kap oceana sama mali ocean, tako je i taj jedan jedini tren cijela vječnost. Pa u toj vječnosti postanemo anđeli jedni drugima.“
A kišne kapi su još veselije ljubile staklo njenog prozora nebeskim poljupcima.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.