Kolumne

utorak, 27. rujna 2016.

Pramcem u sumrak I.


Pramcem u sumrak

Piše: Jelena Miškić


Bessy je bila Foxy. Iliti skraćeno od Fox Terijer. Kako u kući Miškića ništa nije obično, tako je i Bessy stigla u neobičnoj peglici (autu) moje sestrične Bube koja se netom udala za tipa koji nije volio cucke, a Bessy je hitno trebala novi dom.

„Ajde striko, pliz pliz, gugutala je Buba i gledala mog Đuku onim velikim plavim očima, vidi je kako je slatka, a ja stvarno nemam kud s njom…“

Iako smo već imali čopor mađarskih vižli pokojnog deda Danila, jerbo je lov svetinja u našoj kući, Bessy, iako pasminskog lovačkog podrijetla, tako kuštrava i majušna i kuglastih crnih okica Đuki nikako nije odgovarala u koncepciji vitkih, crvenodlakih vižla.

„A dobro…“ – uzdahnuo je Đuka i potvrdio ostanak novog četveronožnog člana u našoj obitelji.

Bessy nas u početku nije voljela. Osjećala je veliku tugu za našom Bubom i prvih mjeseci je non-stop bježala iz kuće i vraćala se Bubi. Onda ju je Buba ponovno dovezla u peglici i tako mjesecima. Nekako je i to prestalo. Bessy nas je prihvatila i kada je to učinila, nismo niti bili svjesni koliko će nam smijeha i radosti donijeti to ludo i tvrdoglavo stvorenje. Ubrzo smo shvatili kako Bessy nema normalne prehrambene navike kao i svi psi.

Moj deda je bio veterinar i naše vižle su se hranile, odgajale i trenirale za lov po strogim pravilima. Bessy je na svoje kontrolirane obroke, samo znala frkunuti u zdjelicu i okrenuti se i otići, mašući onim malim repićem. Ali zato je jela bomobne, petsto-pet sa crtom su bili zakon, a ni oni mucicavi mentol bomboni koje je baba Melanija redovito nosila zamotane u maramici pršnjaka, nisu joj bili strani. Zatim mješavine za hranidbu riba (imali smo ribnjak), koštice od višanja, maminu turšija, tikvice, paprike, svašta-nešto je Bessy znala žvakati i nikada nije bila bolestan pas. Nakon silnog sekiranja oko njezinih prehrambenih navika, jednostavno smo odustali. I pustili je neka jede koliko hoće, kada hoće i što hoće. Sjećam se kako je mama uvijek uralala na mene jer smo sladoled jele malo Bessy, malo ja.

Ubrzo smo shvatili kako i primjerke obuće moramo pažljivo pospremati. Bessy je odnosila i zakopavala sve vrste obuće koje možete zamisliti po cijeloj okućnici uzduž i poprijeko sve što je mogla po sistemu zdrpi – zbriši – zakopaj. Onda smo to shvatili da vrijedi i za cijelo susjedstvo čije su dvorišta bila širom otvorena, a bila su. Jer tako je bilo prije rata. U Vukovaru se kuće nisu zaključavale. Zbog te lude navike bila je optužena nekoliko puta za izgubljene tatine ključeve – Bessy ih je zatrpala ko zna di!!! – Mamina knjiga iz knjižnice – Bessy ju je garant „pospremila“.

Inkasator je bio posebna priča. On nas je obilazio u dalekom luku, nakon što ga je deda skidao s višnje nakon što je gore proboravio pola dana dok je Bessy bjesumučno lajala u podnožju drveta. Oni koji su se švercali na naš bajer kako bi pogledali utakmicu na Vuteks stadionu, vrlo brzo su shvatili da to baš i nije pametno od kada se Bessy doselila. Imala je terijersku narav. Spavala je na leđima u vešeraj sobi i hrkala. Obožavala je čistu posteljinu. Ne moram ni govoriti kakve je sve psovke na mađarskom znala baba izgovoriti kada bi ju tamo zatekla. Bila je beskrajno mazna onome koga je voljela. A voljela je nas Miškiće. I nikoga više.

Moja sestra je tvrdila da najbolje uči kada ponavlja gradivo na glas. I onda je to izgledalo otprilike ovako. Seka hoda po sobi gore – dolje i ponavlja gradivo, na glas!, a Bessy zavija. I tako satima. Sto puta sam ju pitala, pa kako ti ne smeta što taj ker toliko zavija pored tebe, kako išta možeš zapamtiti!? A njoj to uopće nije smetalo, dapače. Tvrdila mi je kako po intonaciji njezinog zavijanja – bolje pamti.

Bessy je imala točan sat u sebi. Kažu da to svaka životinja ima. Točno je ženska imala svoju rutinu. Prvo mama ide u Borovo na job, onda seka ide u gimnaziju, onda Đuka ide po kifle, onda ja u školu. Svakog je ispraćala. Nakon ispraćaja je do 12.30 lajala i trčala za busom Centar- Sajmište, a onda po mene u školu, pa po seku iz gimnazije, pa onda već majka stiže s posla. Sve je znala.

Vjerujte mi svi su u Vukovaru znali Bessy. Na dunavskoj plaži svi su je poznavali. Tu beskrajno kuštravu i bleskastu kujicu. Koliko predavanja je u matematičkoj gimnaziji moje sestre odslušala skrivena ispod klupe, samo ona zna. Koliko varanja na bridge partijama starog je prespavala pod stolom Tri vrške, samo ona zna. Koliko se tračeva naslušala po kavicama maminih prijateljica...Koliko je žaba gatalinki nalovila dok smo se ljetima kupali na Dunavu... Nikada nismo imali takvog psa kao Bessy. Nikada više niti nećemo.

Devedeset prve smo ju ostavili u kući u Vukovaru i jednostavno otišli. Morali smo. Taj užas ne želim prepričavati i često ga u sebi potiskujem. Nikada više nismo niti čuli niti saznali za bilo kakvu informaciju o njoj. Devedesete je snimljen posljednji dokumentarac o gradu Vukovaru, njegovim čarima i ljepotama, jer kako je bilo živjeti u tom gradu prije rata, ne mogu vam opisati.Valjda je to dragi Bog zamislio samo za privilegirane. Zadnji kadar tog dokumentarnog filma jest sumrak u bablje ljeto, čiklja koja isplovljava iz lučice Vuka u Dunav, moj otac u čamcu kreće u lov na štuke i Bessy na pramcu.

Moja Bessy u sumrak na pramcu.

Nekoga je Đuka i zamolio da mu sa HTV-a iz arhive presnimi taj uradak, jer je to jedina uspomena koju osim u našim glavama i sjećanjima imamo na to stvorenje. Kada ga gleda, samo plače. Moj otac nije plakao devedeset prve kada su nas otjerali i sve nam popljačkali. Ali za Bessy… pored svih kerova koje smo imali, da kerova, jer u Vukovaru se ljube i uzgajaju kerovi, Bessy je bila Miškić-ker.

Nema komentara :

Objavi komentar