Kolumne

utorak, 27. rujna 2016.

Sonja Smolec | Diane Setterfield: Bellman & Black


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14463012_1081968685219063_6979718093103245265_n.jpg?oh=0e86b8af25cb069bed138055f05e135f&oe=58ACDD37Živjeti bez oca i ne biti priznat član obitelji mogu biti poticaj da se netko poput Williama Belmana pokuša dokazati. Djetetu to nitko ne mora reći, ono osjeća kad nešto nije u redu. Kad uz sve to ide i prirodna nadarenost, vrlo je moguće da će osoba, uz dobar odgoj odrastati u marljivu i pozitivnu osobu. Takva je i priča koju na izuzetan način ispričala Diane Setterfield: "Bellman & Black". No, postoje li granice unutar kojih se čovjek natječe najprije sam sa sobom, a onda i sa svima ostalima? I koji su za to razlozi?

Autorica ima sposobnost karakterističnu vrsnim autorima da već od samog početka, u ponešto duljem uvodu u kojem priča o vremenu koje je prethodilo radnji knjige, zarobi pažnju čitatelja. Već tada se osjeća prisustvo nečeg pomalo mističnog premda ničeg mističnog nema.

Postoji li iza svega samo praiskonski strah od čovjeku stranog i nepoznatog, ili se ovdje radi o nečem drugom, ponekad je teško zaključiti jer autorica manipulira rubnim područjima kako žanra, tako i ljudskog uma.


Ima još vremena, mislio je William. Mogao bih viknuti i prestrašiti pticu da poleti. Ali jezik mu je odebljao u ustima, a trenutak se protegnuo u vječnost, dugačak, spor, nepomičan.
Kamen dosegnu kraj puta.
Crna je ptica pala...

Slijedeći odlomak je ključan i određuje cijeli Williamov život:

Osjetio je kako mu se nešto pomaklo u grudima, kao da mu je uklonjen organ i na njegovu mjestu ostavljeno nešto nepoznato. Ispunio ga je osjećaj za koji nije ni slutio da postoji. Venama mu se proširio iz prsa do svih udova. Nabubrio mu je u glavi, šumio u ušima, odebljao mu jezik i nakupio se u stopalima i prstima. Nije ga znao imenovati pa je šutio, ali osjećao je kako pušta korijenje, da nikada na prođe...“

Diane Setterfield  vješto se poigrava čitateljima i njihovom maštom vodeći ih prema rubu stvarnosti, mogućnosti, praznovjerja... Možda čak i umišljaja, psihičke nestabilnosti. Čitatelju je dana mogućnost da razmisli o svim opcijama i da sam izabere. No, hoće li ispravno odabrati? Suviše je pitanja na koje će teško ili nikako naći odgovore.

William je veoma vrijedan. Nije važno kakve poslove obavlja. Uz sve to ide i njegova bistrina uma a sposobnost da bude usredotočen na posao više i bolje od ikog drugog može biti samo znak bijega od samoga sebe, od sudbine koju mu je život namijenio.

Očito je da autorica dobro poznaje ljudsku psihu i način, slobodna sam reći, spisateljske manipulacije čitateljima.

Knjiga Bellman & Black svakako nije klasičan roman kakav bi očekivali da opisuje sredinu 19 stoljeća, premda u njemu ima i podosta karakteristika istih. Nema odmaka od opisa ljudskih karaktera i ponašanja pojedinaca tog vremena uvjetovanih društvenim, ekonomskim i vjerskim standardima, no ipak povremeno zalazi u ona područja, na primjer seksualnosti, koja se mnogi pisci nisu usudili dotaknuti ili nisu znali kako to učiniti.

Što je gačac? Ptica je to koja nas prati od samog početka priče, iz vremena dječaštva glavnog lika kad jedan specifičan događaj odredi njegov cijeli život, i ne samo njegov već i mnogih ljudi koji su na neki način s njime bili povezani. a za gačce nikad ne znamo kada, gdje i na koji način će se opet pojaviti.

„Gačac se iznova pojavio na čistoj, bijeloj stranici. Charles primijeti da je već prihvatila novi način držanja olovke. Vidio je napredak u većoj slobodi poteza. Kad je napravila ono što je mogla, nagnula je glavu u stranu da procjeni svoje djelo.“

Ovaj roman uvesti će nas u svijet gdje se stalno isprepliću bijelo i crno, dobro i zlo, gdje se glavni lik i onda kad postigne svoj životni cilj više ne zaustavlja, pa makar i po cijenu vlastitog života.

„Tko ste vi, dovraga?“ rekao je William
„Prijatelj.“ Odmjerio je Williama prodornim pogledom, da vidi kako je to prihvatio.
„Prijatelj?“ Nismo se upoznali.“
Čovjek u crnom nagnuo je glavu u stranu i razmislio o tome.
„Istina. Ipak, moje su namjere prijateljske. Mislio sam da bismo mogli porazgovarati.“
Koliko u prethodnom razgovoru ima istine, je li se to zaista dogodilo? Nije li to pomalo odmah u jedan sasvim drugi žanr, ili se samo radi o autoričinom načinu na koji može utjecati na čitateljevo poimanje stvarnosti?

Zanimljivo je, je li to slučajnost ili namjera spisateljice, da osobine, stav i ponašanje gačca ponavlja i u ponašanjima nekih likova, kao na primjer, njihovom pogledu ili načinu na koji naginju glavu.

Što za nekoga znači imati sve a onda gotovo sve što ga je činilo sretnim i bilo mu kako potpora tako i razlog za život, gubi? Postoji li zaista gospodin Black ili je on produkt ispaćenog uma čovjeka koji je gotovo sve izgubio?

Na samom početku knjige dočekat će nas odlomak iz knjige koju je napisao Marck Cocker: “Zemlja vrana”, knjige koja je rijetka kombinacija povijesti prirode i kulturne antropologije, a koja je bila 2008 nominirana za nagrada u publicistici, “Samuel Johnson”.

Vidjet ćeš gačce…(…)
Ne daj se zavarati nikakvim osjećajem prisnosti.
Gačci su obavijeni veličanstvenim, nebeskim velom tajne.
Nisu ono što misliš da jesu.

Ovakav uvod i pristup čitatelju ne dozvoljava mnogo slobode, odmah nas usmjeruje, kanalizira da prihvatimo određeni način razmišljanja. Bravo za izbor citata!

Pojavljivanje čovjeka odjevenog u crno čije ime je William Bellman samovoljno dodao uz svoje, kao suvlasnika, ni manje ni više, nego trgovine svih mogućih potrepština koje ljudi kupuju kad su u koroti, vrlo je upitno jer ga nikad nitko, osim Williama, nije vidio.

William umišlja da je sklopio posao s Blackom i da je to bio razlog što je njegova najstarija kćer preživjela šarlah.

Williamov strah, samo njenu poznat, kao i opsjednutost pticom gačcem, ima, kako je već ranije rečeno, svoje korijene u narodnim vjerovanjima. Čak i onda kad se više nije sjećao uzroka, ostale su posljedice.

Cijeli roman kao osnovu ima pojavu ptice gačac, iz porodice vrana. Ptice koja  ima sposobnost odrediti ili utjecati na sudbinu ljudi. Po čemu je ta ptica tako posebna? Autorica romana znala je kako uz tu pticu cijeloj knjizi dodati onu posebnu, napetu i mističnu atmosferu iščekivanja, ono nešto što podsjeća na Edgara Alana Poa i njegove priče, ali istovremeno je sposobna zadržati svoj osebujan, osobni pripovjedački ton.

Cijela priča, koliko god bila zanimljiva, pomalo je i teška ostavlja takav dojam i na čitatelja naviklog da u romanima postoji neka svijetla točka. U ovome toga nema. Uz svo svijetlo, koje se čini idealno, sav Williamov napredak, baš sve je ogrnuto sjenom crnog perja, lepetom krila nevidljive ptice, pa čak i kamena ugrađenog u temelje njegovog velebnog zdanja – trgovačkog centra.

Gačac je izletio iz temelja, na krilima otežalim od kiše uzdignuo se kroz katove njegove trgovine; vidio ga je toga dana.
Građevina pod njegovim nogama učinila mu se nestalnom poput magle. Dobio je dojam da visi visoko iznad tla, da ga pridržavaju sami kiša i zrak.“

William se sakriva ne samo od ljudi, sakriva se i od samoga sebe. Iako fizički prisutan, aktivan, zapravo je za sve enigma i na kraju sagorijeva.

Veoma je zanimljiv završetak gdje njegova jedina preživjela kći doznaje od prijatelja:

Tvoj otac je jednom ubio gačca“, rekao je Robert Dori. „Dok je još bio dječak. Moj otac je bio ondje i nikad to nije zaboravio- U to vrijeme svi dječaci zavidjeli su tvom ocu na njegovoj praćki.“
Ispričao joj je cijelu priču.
Moj otac nikad nije volio ptice“, rekla je ona...“

I nakon svega pažljiv čitatelj će zaključiti kako je teško znati jesmo li u pravu u vezi onih koji su nam najbliži. I kako se mogu iz neznanja i nepoznavanja ljudi s kojima su živjeli, ili iz tog razloga što t isti jednostavno nikad nisu drugima dozvolili da im se približe, donositi krivi zaključci.

Diane Setterfield u cijeloj knjizi progovara kroz priču gačca kojima ljudi nadijevaju raznolike nadimke.

Evo, što sami gačci na to kažu:

Usput rečeno, i mi imamo naziv za vas. Za nas, vi ljudi ste zabavljači.

U knjizi, negdje na sredini, Diane Setterfield spomenula je i priču o dva gavrana – koji nisu ništa drugo do veliki gačci... Veoma lijepa, zanimljiva i dirljiva priča. Vrijedno je spomenuti kako ista završava.

Gačci su sačinjeni od misli i sjećanja. Znaju sve i ne zaboravljaju.

Autoca je u ovoj knjizi gačac koji priča.

A, ja da se ne zamjerim gačcima moram još samo reći: Moje preporuke za ovaj izuzetan roman i uživajte u čitanju 280 stranica književne poslastice.

Tisak. Znanje d.o.o.
Knjiga na dar: Algoritam d.o.o.

Nema komentara :

Objavi komentar