Nada Vučičić | Priča o jednom danu ili kockicama mozaika

Dvadeset treći je srpnja, subota, vrućina se već širila kućom. I noć je bila sparna, time i nemirna.
Nenad je došao prije osam ipo, a ona se još nije spremila. Obećala je da će ići, nije mogla odustati. Ponadala se kako će on imati nekog prečeg posla, ili mu se jednostavno neće dati gubiti vrijeme s njom. Ubrzala je, a on je strpljivo čekao.

Pričao je o jučerašnjem danu, o djeci koju je odveo u Solaris, o cijenama u njihovom zabavnom parku, sladoledima i dječjem veselju. S ljubavlju. Osjećala je u boji glasa, vidjela u sjaju njegovih očiju. Pomogao joj je ubrati cvijeće, složiti buket, opomenuo je da ne puši, priupitao da nije nešto zaboravila...

Vozili su se starim Unom, otvorenih prozora.

- Klima uređaj-šalio se

Molila ga je da ne vozi prebrzo.

- Šezdeset je, vozim i sebe! Ne brini!

Suzbila je nelagodu. Mislila je na kockice mozaika. Slika koju je radila većinom je ispunjena. Sjeti se one zlatne kojom je označila jutro "malih prstića"

- Otori oči...otori oči... glasić pored nje u rano jutro.

- Pusti me još malo, molim te. Obraćala se malenom od nepune dvije godine.

Uvijek je odlazila kasno spavati, a on se rano budio.

- Ja ću...

Položio je cvijeće na grob. Zapalio svijeće. Ona je izmolila za mrtve. I to bi danas napravio umjesto nje da je znao molitvu.

Kada je dobio djecu pješačio je iz Splita do Sinja. U znak zahvale Gospi. To je bila njegova molitva. Njena kockica mozaika.

U seoskoj trgovini je kupio kruh i ledenu kavu. Vratio se po sladoled za nju.

- Bebice - samo je komentirao

Pred kućom je zaplakala. Davno je bila posljednji put.

- Želim samo ovu kuću: govorila je djevojčica, pa djevojka...

Kuću iz bajke.

A bila je to ruševna konobica. Staro ognjište iz prošlih, dalekih, sad već zaboravljenih vremena.

- Šta će ti? pitao je otac. Majka se smijala. Brat je govorio da je njena kad je već toliko želi.

Dvadesetpet-trideset ruševnih kvadrata. Krova kroz koji kiša unosi vlagu. Odlagalište starih, možebit će jednom trebati, stvari. U njoj se nije moglo spavati, ni dolaziti zimi. Samo proljećem.
Kada je brdašce iza nje zeleno. Kada je polje ispred nje zeleno-žuto. Imala je vrata s obje strane. Ljepotu tišine. Mir Svemira. Brdašce i polje snova. Kockice mozaika sreće.

Na ostavinskoj raspravi dali su joj kućicu. Ništa joj više nije trebalo. Razmišljala je kako će je obnoviti. Boraviti u njoj. Imati komadić Raja.

Nije brojila godine. Popisivala puteve života. Optuživala sebe ili druge. Poklonila je Nenadu kućicu s kockicom sna. Ako je itko može oživjeti, od njenih, on je taj.

I danas je udahnula, nakon dugog niza dana što su sačinjavali godine, miris ispunjene čežnje.

- Hvala ti: Šapnula je djevojčica, žena, majka.

Kućica je odisala spokojem. Ljubav se osjećala u svakom dijelu, koju su obnovile ruke, ne više one malene iz davno oslikanog mozaika.

- Otori oči ... se pretvorilo u druge riječi. U pitanje

- Jesi li sretna?

Može li se sreća reći? Ne, može se samo osjetiti i vidjeti u očima. Zato ga je gledala dugo. I znala je da on zna odgovor. Pročitao ga je. Složio u svoj mozaik i odveo je na ručak. Na janjetinu u Klis. I mada nije ljubitelj janjetine bio joj je to najljepši ručak poklonjen s ljubavlju.

I slikao je a da nije ni primijetila.