Kolumne
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
petak, 5. kolovoza 2016.
Nada Vučičić | Priča o jednom danu ili kockicama mozaika
Dvadeset treći je srpnja, subota, vrućina se već širila kućom. I noć je bila sparna, time i nemirna.
Nenad je došao prije osam ipo, a ona se još nije spremila. Obećala je da će ići, nije mogla odustati. Ponadala se kako će on imati nekog prečeg posla, ili mu se jednostavno neće dati gubiti vrijeme s njom. Ubrzala je, a on je strpljivo čekao.
Pričao je o jučerašnjem danu, o djeci koju je odveo u Solaris, o cijenama u njihovom zabavnom parku, sladoledima i dječjem veselju. S ljubavlju. Osjećala je u boji glasa, vidjela u sjaju njegovih očiju. Pomogao joj je ubrati cvijeće, složiti buket, opomenuo je da ne puši, priupitao da nije nešto zaboravila...
Vozili su se starim Unom, otvorenih prozora.
- Klima uređaj-šalio se
Molila ga je da ne vozi prebrzo.
- Šezdeset je, vozim i sebe! Ne brini!
Suzbila je nelagodu. Mislila je na kockice mozaika. Slika koju je radila većinom je ispunjena. Sjeti se one zlatne kojom je označila jutro "malih prstića"
- Otori oči...otori oči... glasić pored nje u rano jutro.
- Pusti me još malo, molim te. Obraćala se malenom od nepune dvije godine.
Uvijek je odlazila kasno spavati, a on se rano budio.
- Ja ću...
Položio je cvijeće na grob. Zapalio svijeće. Ona je izmolila za mrtve. I to bi danas napravio umjesto nje da je znao molitvu.
Kada je dobio djecu pješačio je iz Splita do Sinja. U znak zahvale Gospi. To je bila njegova molitva. Njena kockica mozaika.
U seoskoj trgovini je kupio kruh i ledenu kavu. Vratio se po sladoled za nju.
- Bebice - samo je komentirao
Pred kućom je zaplakala. Davno je bila posljednji put.
- Želim samo ovu kuću: govorila je djevojčica, pa djevojka...
Kuću iz bajke.
A bila je to ruševna konobica. Staro ognjište iz prošlih, dalekih, sad već zaboravljenih vremena.
- Šta će ti? pitao je otac. Majka se smijala. Brat je govorio da je njena kad je već toliko želi.
Dvadesetpet-trideset ruševnih kvadrata. Krova kroz koji kiša unosi vlagu. Odlagalište starih, možebit će jednom trebati, stvari. U njoj se nije moglo spavati, ni dolaziti zimi. Samo proljećem.
Kada je brdašce iza nje zeleno. Kada je polje ispred nje zeleno-žuto. Imala je vrata s obje strane. Ljepotu tišine. Mir Svemira. Brdašce i polje snova. Kockice mozaika sreće.
Na ostavinskoj raspravi dali su joj kućicu. Ništa joj više nije trebalo. Razmišljala je kako će je obnoviti. Boraviti u njoj. Imati komadić Raja.
Nije brojila godine. Popisivala puteve života. Optuživala sebe ili druge. Poklonila je Nenadu kućicu s kockicom sna. Ako je itko može oživjeti, od njenih, on je taj.
I danas je udahnula, nakon dugog niza dana što su sačinjavali godine, miris ispunjene čežnje.
- Hvala ti: Šapnula je djevojčica, žena, majka.
Kućica je odisala spokojem. Ljubav se osjećala u svakom dijelu, koju su obnovile ruke, ne više one malene iz davno oslikanog mozaika.
- Otori oči ... se pretvorilo u druge riječi. U pitanje
- Jesi li sretna?
Može li se sreća reći? Ne, može se samo osjetiti i vidjeti u očima. Zato ga je gledala dugo. I znala je da on zna odgovor. Pročitao ga je. Složio u svoj mozaik i odveo je na ručak. Na janjetinu u Klis. I mada nije ljubitelj janjetine bio joj je to najljepši ručak poklonjen s ljubavlju.
I slikao je a da nije ni primijetila.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.