Vesna Andrejić Mišković | Zadnje versi prije svitanja

Zatomih zvuk loma
monotonog stihovanja
u susretu s mjesečevim
izrazom lica,
uronjenim u krhotine ove duše.
Suza poete
klizi niz orošeno praskozorje,
preko grudobrana mosta
načinjenog od šuškavih oblaka.
Odvajam trepavice,
sljubljene s prozorskim oknom,
vraćajući se tihozboru
nestale ljubavi
i živim odsanjani trenutak
prije svih (s)lomova,
zbijenih u pogledu
umirućeg mjeseca,
opjevanom u zadnjoj versi
prije svitanja.