Kolumne

četvrtak, 2. lipnja 2016.

Mirjana Đapo | Baš kao kofer


Život je kao kofer napunjen sećanjima. Dobro je kada povremeno izvršiš inventuru posebno spakuješ realnost, razdvojiš od onoga što će biti snoviđenja.

Slike se polako slažu. I san se trudi da ih sistematizuje. Neke uspomene namerno zaturi, toliko su bolne da se ne mogu složiti, liče košmaru. Može li se ispričati bol za izgubljenim bićem koje si toliko voleo? Neke tuge toliko su lične i samo tvoje da ih ljubomorno čuvaš kao da bi ih deljenje sa drugima umanjilo. Mnoge emocije sam sebi uskratiš. I taj Bog, na koga huliš… možda te samo priprema za trenutke u kojima ćeš biti prepušten sam sebi. Sami se rodimo i sve što usput dobijemo je poklon. On nam ga je dao, ima prava i da ga oduzme.

Sahraniš bol svesno jer će te njegov duh proganjati, mučiti preispitivanjem, krivicom. Nikad se za lepe stvari ne pitamo da li smo ih zaslužili. Nesreće pokrenu tu lavinu gneva, ogorčenosti na vlastito biće. Nisi bio jak, sposoban, da se uhvatiš u koštac sa nevoljom, dolijaš joj, okreneš taj kotač sudbine u drugom smeru. Zato je najlakše svoj zao udes sahraniti s gubitkom. Najveći gubici se ćute. Nikada nisi video čoveka koji ima želje i snage da naširoko razglaba svoju tugu. Valjda je to protkano i dozom sujeverja, da je tužbalicom možeš prizvati, ponovo.

Sećanja su najveći teret prošlosti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.