Krunoslav Mrkoci: Ona

Stajala je sasvim sama
u kutu dvorišta,
na sivom i ozeblom suncu.

Okružili su je, i lajali na nju
poput tisuću pasa,
puni žudnje i spremni
da je rastrgaju.

Ali nije htjela.
Tražila je nježnost.

Otkrivala se samo meni:
njeno mlado tijelo
ispod prozirnog vela
poput dražesnog pupoljka
prvog proljeća.

Nudila mi se:
Uzmi me, budi moj,
samo moj!
Zar ne vidiš
da mi treba netko?
Sama sam, a ovdje je
tako hladno.

Ja je uzeh, i ona se razli
u tisuću boja:
žuta, crvena, roza,
ljubičasta i zelena.

Potekla je u tisuću potoka,
i od tad teče
mojim stihovima
poput duge u tisuću boja,
donoseći mi svaki dan
malo, ali ipak
dovoljno sreće:

moja poezija.