petak, 20. svibnja 2016.

Jasminka Mesarić | Sjećanje na jedno ljeto


Sklopila sam oči kako bi uživala u ljetnom povjetarcu što se zaigrao poput dječaka uvojcima moje raspuštene kose. Zaronila sam u dubinu svojih uspomena koje su me odnijele daleko u djetinjstvo, na staru drvenu ljuljačku obješenu o trešnjinu granu,u jedan lipanj osamdeset i neke.

- Jače, jače!-vriskala sam iz sveg glasa, dok bi me djed ljuljao i ljuljao, smijao se zajedno samnom.

Kad bi nam s vremenom dosadilo ljuljanje, sjeli bi na tlo, a djed bi dohvatio najnižu granu te bi navalili na zrele trešnje poput gladnih vrabaca.

Ponekad bi se djed toliko umorio da bi zaspao ispod trešnje, ja bi ga tad milovala po gustoj prosjedoj kosi, promatrala njegove težačke ruke na kojima su bile jasno vidljive žile što su iskočile od silnog rada. Uvijek je nosio karirane košulje zasukanih rukava do pola. Voljela sam te njegove košulje, najviše onu sa plavim kockicama. Još i danas visi u mojem ormaru.

-Probudi se, djede!- viknula sam kako bi ga podsjetila da nastavljamo s igrom.

Nije mu bilo teško skočiti na noge dignuti me u visine i potrčati samnom mirisnom cvjetnom livadom prepunom šarenih leptira dok nam je sunce grijalo ionako već rumene obraze. Kad bi se umorila nosio bi me na svojim plećima lako poput kakvog mladića, a ja bi ga uhvatila za uši da slučajno nebi pala. Smijali bi se tad i on i ja, poput zaigrane djece hihotali bi i valjali se među snopovima pokošenog sijena.

Predvečer bi me djed odveo do starog mlina, do potoka kojeg još ljetna žega nije isušila i tad bi sa starog drvenog mosta bacali kamenčiće i osluškivali kreket žaba.
-Djede, potrči! Zaustavi ovo naše ljeto, nedaj da nam zauvijek ode!

Pobjednička priča u natječaju Farmacia nagrađuje

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.