petak, 20. svibnja 2016.

Patnje mladog autora XI.


PONOS, PREDRASUDE I PISAC

Piše: Jelena Hrvoj
        

Gledajući emisiju „Uvijek kontra“u kojoj je gostovala jedna od naših najproduktivnijih spisateljica, Katica Mijić;alias Kate Mitchell, zapitala sam se o tome koliko smo mi ustvari čudan narod. Na pitanje-zašto je odlučila pisati pod pseudonimom, Kate je odgovorila toliko ležerno i prirodno da sam se naježila. Rekle je, „Jer će naši ljudi prije posegnuti za imenom Kate Mitchell  nego Katica Mijić.“ Dakako, mnogi svjetski autori pišu pod pseudonimima, ali mene oni trenutno ne interesiraju.

I sama se često susrećem sa jednakim pitanjem. Zašto ne pišeš pod pseudonimom? Tvoji su romani u rangu stranih bestselera. Zašto ne pišeš pod tuđim imenom? E pa, zato što ja nisam nitko drugi. Moje je ime Jelena Hrvoj i ne osjećam nikakvu potrebu predstavljati se pod lažnim imenom samo kako bi netko eventualno uhvatio moju knjigu u ruke. Moje ime nije problem. Problem je u mentalitetu čitača. Na žalost, negdje usput prihvatili smo da je sve tuđe kvalitetnije. Zašto? Na to pitanje nemam pravi odgovor. Mogu samo nagađati. Pitanje koje trebamo postaviti je- kako to promijeniti?


Druga tema koje su se dotakli u dotičnoj emisiji je „ženska književnost“. Kada bi bilo moguće, u trenutku kada sam čula te dvije riječi, iznad moje bi se glave pojavio kolosalan upitnik. Što je ženska književnost? Dakako, književnost koju pišu žene,ali dalje od toga ne mogu raščlaniti pojam. Negdje usput se stvorila slika kako žene mogu pisati isključivo ljubavne romane i one namijenjene djeci. Zašto? Žene, kao i muškarci, stoje rame uz rame i u svim ostalim književnim žanrovima. Krimići su rezervirani za muškarce? Krimići koje potpisuju žene znaju biti daleko brutalniji od onih koje pišu muškarci. Romani za djecu koje pišu muškarci često su mnogo maštovitiji od onih koje pišu žene.

"Pisac je pisac i područje u kojem se nalazi ne bi ga trebalo definirati spolom, godinama, bojom kože i svim ostalim fizičkim faktorima".

Da se ponovno osvrnem na temu iz osobnog kuta. Napisati ću vam nekoliko pitanja koja su meni postavljana češće nego li je potrebno, a vi potražite onu dobro znanu empatiju i zapitajte se kako bi se osjećali. Dakle, najčešća pitanja su: Kako tako mlada osoba može pisati toliko teške romane? (Ne moram imati neke pozamašne godine da mi bude dozvoljeno doticati se određenih tema). Kako jedna tako mlada cura može pisati toliko mračno, a ujedno biti toliko vedra osoba? (Zar moram biti psihopat u stvarnome životu kako bi se moje spisateljsko stvaralaštvo uklopilo?) Zašto se ne iskušaš u pisanju ljubavnih romana? (A zašto bi trebala ako je žanr horora ono što mi je prirodno?) Zašto koristiš čudna imena? (E ovo je najbizarnije pitanje koje mi je postavljano. Usprkos činjenici da bi svi radije čitali strane autore, svim smeta kada su imena čudna. Pišem čudna imena jer ne želim da se itko poistovjeti sa mojim likovima ukoliko ih imenujem Ana, Danijel, Ivana itd.)

Da ne nabrajam dalje mogu završiti zaključkom - čudni smo mi ljudi. Znam, uvijek će biti onih kojima nešto neće odgovarati, ali nemojte odustati od knjige prije nego li zavirite unutar njezinih korica bez obzira što piše na koricama. Naposljetku, svima nam je znana ona dobra stara izreka - Ne sudi knjigu prema koricama. Držite se toga i ne diskriminirajte autore jer mašta nema dob, spol i boju.

Nema komentara :

Objavi komentar