Grofica Janković | Ptica rugalica

Ne pišem pjesme zbog sebe;
za to trebaš biti
ili dovoljno voljen
ili dovoljno izdan
ili duboko ganut
ili duboko povrijeđen

Jadranka Göttlicher | Vesna u Botaničkom vrtu

Hvala, Darija, što si me u kišni Dan planete Zemlje i Noći knjige, za koje se rijetko tko već brine, pozvala da vidim kako se među stablima i cvijećem okupljaju rijetke žene. Da mirišu i zamirišu vrtom, da ponovo traže i opet nađu ljepotu i milost u pjesmi poetese ljubavi, sućuti i poruge- Vesne Parun, vječno nove i vječno stare kao proljeće. Zaborave je, a ona se opet vrati s kosom punom vjetra, s grlom punim boli i ptica rugalica. Probijaju se ženski glasovi kroz tutanj teških vlakova i škripavih tramvaja velegrada. Željezo protiv latica. Tko je želio čuti, čuo je i otišao s pričom duboko u sinapsama. Bila su u toj plavoj šumi i dva pjesnika. Dodala dah proze u malu vilovitu grupu. Jedan je fotografirao trenutak da postane priča, da ne odleti kao Vesnine ptice. Drugi je bio i pratnja svojoj pjesnikinji s očima koje pamte

Zagreb, 22.travnja 2022.

Natali Šarić | Pogled u nebo

Kad okusi tijelo bolest potkraj sebe,
pa se kao šiblje u krtole splete,
od svih poželica koje život grebe,
na posljednju srećku uloži dekrete.

Odluku da živi dok ne vidi mora,
Naredbu da diše k'o ini što dišu,
Mjeru da na zemlji ostavi što mora,
Ukaz da mu oca na porodu pišu.

Kad nanjuši bolest tijelo kao hranu
pa razjapi kljunje ptica rugalica,
ukotli se sreća na posljednju branu
da opere kožu od svih besmislica.

Zamagljeno oko, pita se i važe:
Jesi l' poželio samo što si treb'o?
No vremena bude tek da duši kaže:
Nije strašan pogled uperen u nebo.