Kolumne

četvrtak, 11. svibnja 2017.

Natali Šarić | Pogled u nebo


Kad okusi tijelo bolest potkraj sebe,
pa se kao šiblje u krtole splete,
od svih poželica koje život grebe,
na posljednju srećku uloži dekrete.

Odluku da živi dok ne vidi mora,
Naredbu da diše k'o ini što dišu,
Mjeru da na zemlji ostavi što mora,
Ukaz da mu oca na porodu pišu.

Kad nanjuši bolest tijelo kao hranu
pa razjapi kljunje ptica rugalica,
ukotli se sreća na posljednju branu
da opere kožu od svih besmislica.

Zamagljeno oko, pita se i važe:
Jesi l' poželio samo što si treb'o?
No vremena bude tek da duši kaže:
Nije strašan pogled uperen u nebo.

Nema komentara :

Objavi komentar