Napravila sam 30-tak crteža u bilježnici s pjesmama (rukopisnoj) koju pripremam za poklon u povodu rođendana. Naravno, primarna je nakana bila samo dekorativna, no počelo me zabavljati, ispunjavati, veseliti, do te mjere da sam zanemarila neke lekture, predgovore i stalne rubrike, crtajući "iz gušta", kao u neka druga, ležernija vremena. Mislim da imam nekoliko stotina takvih grafičkih bilješki, črknji, crtarija, likovnih akcidentalija. Ponešto se nalazi u mojim knjigama, no taj posao uvijek radije prepustim pravim crtačima, mojim prijateljima, čiji zanat uvažavam.
Ne mislim da trebamo biti prestrogi, prezahtjevni, kad su u pitanju vlastite aktivnosti koje idu pod "pretičak snage", bilo da je riječ o fotografiji, slikarstvu, glazbi ili nečemu desetom. Ipak, kad krenemo na područje estetike, sebi i drugima presuđujemo čvrstom i nepotkupljivom mjerom. Reći ćemo da je ovo bilo "usputno", kao što se i poezija velikog broja aspiranata doima usputnom, nedovršenom, imitativnom, ishitrenom, dosadnjikavom, a bogme i ispod razine literarne grupe u nekoj boljoj gimnaziji s dobrim mentorom. Ali vrag ne spava, oblači kabanicu ega, pa se knjige objavljuju, promoviraju, po lokalnim televizijama reklamiraju trivijalnim i kvazi-učenim trućanjem, gdje "lijeva rasparana cipela svjedoči desnoj da su idealan par", rekla bi Flora Green.
Ljudi koji posjeduju izbrušeni talenat i vrhunski zanat (čak do genijalnosti!) ne moraju ništa dokazivati, ponajmanje objašnjavati. Oni samo operiraju na razini energije, pogađajući u srž, izazivajući uzbuđenje, potresne emocije, povišen adrenalin, ganutost, zahvalnost. Još su svježi dojmovi s koncerta MEĐIMURSKE FILHARMONIJE, gdje se taj vrtlog "onoga nečega" osjetio u dvorani kao uragan. Sklad, svježina, nalet emocija, savršenstvo. Vitaminski koktel ljepote, koji će nas držati do novog glazbenog doživljaja. A dakako, može se to primijeniti i na recentnu izložbu u našoj blizini, na književnu promociju, na malo kazalište u gradu izvan "velikog centra" , gdje se sve važno događa, kažu snobovi.
Što hoću reći? Razlučimo pojave, prihvatimo načelo hijeratičnosti. Neke su stvari solidne, neke čitljive i gledljive ili slušjive, donekle. Neke zabljesnu pa ugasnu, a neke sporo izlaze iz sjene, ali sva je prigoda da će preživjeti i istrajati u vremenu. Diletantizma je mnogo, no ne vole se ljudi previše zamjerati, pa pognu glavu i povlađuju, propuste kroz široko sito, podzidaju nekome ime u hodu, te dotičnjak i dotičnica s ulice "broknu" u antologiju, gdje urednica, za svaki slučaj, uvrsti i svoje pjesme, neka se nađe, zlu ne trebalo. Promoviraju se ljudi na sto načina, pišu oni kojima je pisanje sudbina ali i drugi, koji književne sudbine nemaju, no ambicija im je nezasitna i golema. Razvijaju strategiju uspjeha od prve književne pelene, sve sami Rommeli iz našega sokaka, i tako to ide do starosti.
Nije nužno da znaju dobro jezik, za pravopis imaju lektora, za književne teme i ideje festivalske zbornike, za potvrdu genijalnosti nevjerojatne "književne akademije" na čudnim adresama i literarne natječaje s kotizacijom od Osla do Kalkute (Calcutta, Bengal) i bogme, ništa njima ne fali da budu "gotovi pjesnici", međunarodno renomirani! Pa neka se ovi doma požderu od ljubomore, nisu za drugo, takvi nepoduzetni i podozrivi, pravo im svima budi!
A velim, mi tu neki u pozadini za svoj ćeif crtkaramo, i gledaj u kakve nas opasne vode to odvede, da se svima zamjerimo, na pravdi Boga. Srećom da ljudi ne vole duge tekstove, pa će sve preskočiti, što misle da ih se izravno ne tiče. A bilježnica s crtežima i pjesnan ide u jednom primjerku, u prave ruke, i svemirska će pravda biti zadovoljena, jednokratko, baš kao što smo nakanili i računali.
