Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 2. lipnja 2026.

Lada Franić | Bacih cipele što su me žuljale


Hodala sam kao ljudi
koji više ne traže
ništa veliko,
nego samo dokaz
da nisu potpuno
promašili vlastiti život.
Budila sam se
na svaki zvuk
iz vlastite glave
kao pas
koji više ne razlikuje
opasnost od navike.
Sitne i krupne
privatne sramove
pomela sam pod tepih
koje sam godinama
nazivala
karakterom.
Bacila sam
nekoliko pogrešnih ključeva
što nisu otvarali ni jednu bravu...
I bacila sam
nekoliko pogrešnih ljudi
koji su me puštali unutra
samo kad sam bila
manja,
tiša,
lakša
za podnijeti.
Pa sam bacila sve:
i ključeve,
i cipele što su me žuljale
i učile kako hodati
bez traga,
tiho,
beznačajno...
Bacih
i stari
povez.
Izlizani
komad
mraka.
A onda se nasmijah.
Ne hrabro.
Ne pobjednički.
Nego onim
istrošenim
osmijehom žene
koja se prepoznaje
i u svojim
najgorim
postupcima
i koja sebi kaže:
Jbg,
nije
mi
žao!

ponedjeljak, 1. lipnja 2026.

Spomenka Krebs | Tragedije bolesnih genijalaca


Vi mi govorite:
slikaj portrete, slikaj prirodu.
Ali ja ću vam naslikati tugu današnjice.
Tamo gdje je Crvenkapica okružena vukovima
oštrih i velikih zuba,
kistom ću podići roditeljski dom.
Slikat ću smijeh što u njemu još odzvanja –
samo da zaštitim djecu od surovog svijeta.
Slikat ću bajke nikad neispričane,
bajke za djecu bez djetinjstva.
Životinje naslikane na toplim pidžamama,
snove o princezama, prinčevima i Trnoružici...
Neka prespavaju sve one dijelove jave
koji nisu za dječje sanjarije.
Jer na ulazima i izlazima ljudske logike
vrišti jeziv natpis:
javne kuće s djecom u ponudi.
Pakao. Čak i za odraslu djecu.
Pitam te hrabro, o Bože:
gdje si sada?
Dok Crvenkapica svu tu slijepu, nevinu djecu –
u kolijevkama od mesa, dok još živa sanjaju –
baca pred čeljusti gladnih vukova.
Neka puca kost. Neka se guta krik.

Zoran Gavrilović | Trijumf volje


Na vrhu nikad mjesta za dvoje,
a nas je bilo ionako previše.
Pa dobro, u podnožju je bolje
i baš volim ravnice.

Tijesto je bijele boje,
i bolnice su bijele boje,
i nude utjehu
od poraza volje.

Tamo možeš pristati na sve,
predati se.