Miljenka Koštro | Do blagosti nebesa (uz Dušni dan)

Na nebeskom dlanu svjetlo-plavu

gdje sve nekako tiho biva

naslonila je sanjivu glavu

u sjeni mjeseca mirno sniva

Zvijezde se rasule u čestice nebeskog praha

svile su zvjezdanu ogrlicu oko njezina vrata

na krilu anđela čuvara ona sniva bez straha

anđeosko joj lice ovila Blaga duha pozlata

Kanule su suze, jedna, dvije…

dušom je otvorila vrata raja

među anđelima tiho se smije

daleko od sivila ovozemnih odaja

Pustite je, pustite da sniva

uz živi žar rajskoga krijesa

pustite sjećanja neka plešu živa

dušu je vinula do blagosti Nebesa

Zdenka Čavić | Sveta tišina

Na stazama sjećanja

čempresi šute 

u svetoj tišini.

Plamen svijeća 

blago treperi,

duše se stisle

u krhkost postojanja.

Vjetar raznosi tugu,

mrtvi počivaju.

Dušni je dan,

naviru sjećanja.

Hladan povjetarac

njiše misli

i priziva usnule.

Uz cvjetove marigolda,

rituali se ponavljaju.

Tuga se uvlači

u žalovanje,

oplakivanje voljenih.

Sjećanja se predaju vječnosti.

Otvara se portal

između života i smrti.

Čempresi na straži,

mrtve čuvaju.

Duše putuju

kroz vrijeme i prostor,

kao niti u beskraju.

Božica Jelušić | Ti ljudi

Ti ljudi koje u svijetu nikada neću sresti.

Što po grobljima pale svijeće, treperave zjene.

Tihi regruti tuge, čitači sumornih vijesti,

Koji na stolu drže koverte zatvorene.

Ti ljudi što su nekad tražili kamen u gori,

Ili u noći dubokoj rovali tunel od knjiga,

I preko vode što su prešli ko Kristofori,

Noseći terete teške, vreće prepune briga.

Ljudi, što su o ratu slušali stegnuta grla.

Pa drhtali nad zdjelom i budili se noću.

Koje je groznica tuđa u jari ljeta trla,

Što su štitom od vjetra zaustavljali zloću.

Jesam li znala im cijenu, vrline, sitne mane,

Bodrila ih da žive od snova i od zraka?

Razlučit jesu li znali glas sokola od vrane,

Jesu li grčili prste zbog šake srebrnjaka?

Tu, kraj grobljanskih dveri, s lokotom što se klima,

Hoću li ih pronaći, kad dođe posljednja zima?

31. listopada 2025.

Flora Green