Božica Jelušić | Ti ljudi

Ti ljudi koje u svijetu nikada neću sresti.

Što po grobljima pale svijeće, treperave zjene.

Tihi regruti tuge, čitači sumornih vijesti,

Koji na stolu drže koverte zatvorene.

Ti ljudi što su nekad tražili kamen u gori,

Ili u noći dubokoj rovali tunel od knjiga,

I preko vode što su prešli ko Kristofori,

Noseći terete teške, vreće prepune briga.

Ljudi, što su o ratu slušali stegnuta grla.

Pa drhtali nad zdjelom i budili se noću.

Koje je groznica tuđa u jari ljeta trla,

Što su štitom od vjetra zaustavljali zloću.

Jesam li znala im cijenu, vrline, sitne mane,

Bodrila ih da žive od snova i od zraka?

Razlučit jesu li znali glas sokola od vrane,

Jesu li grčili prste zbog šake srebrnjaka?

Tu, kraj grobljanskih dveri, s lokotom što se klima,

Hoću li ih pronaći, kad dođe posljednja zima?

31. listopada 2025.

Flora Green