Jadranka Göttlicher | Kadi si?

 

Zimus je umro naš ljetni susjed s broja 17

Njegova kuća i vrt o tome stalno govore

Sve na naoko isto, a nije. Ništa nije isto

Kad me vrućina noći istjera na balkon

Vidim ga kako hoda vrtom

U kratkim kaki hlačama i sopranosici

I ogledava kuću, masline i lozu

Ozareno ga krenem zazvati

Ali se zaustavim

Da mu ne probudim ženu

Koja nikad neće skinuti crninu

Jer to je tako na otoku ______________________________________ * Kadi si? - Gdje si?

Miljenka Koštro | Ljubav jača od zaborava

 

Ne plači mila majko u toj dolini suznoj

Ljubav je tvoja kao lahora mekani dah

Samo se tiho pomoli za moj spokoj

Dušu mi cjepa tvoje duše bolan uzdah

Znaš mila, da, prošao sam i teške pute

Volio život, divio se proljeću i mekanoj travi

Ne znam za koga su cvjetale ruže bijelo-žute

Zginuh, duša mi prigrli Nebo, vječnost slavi

Majko, pođi do groblja da šutimo skupa

Pod kamenom bijelim tvoj jedinac spava

Povjetarcu šani moje ime dok srce ti lupa

Znam, snaga tvoje ljubavi jača je od zaborava

Sandra Halt-Ćuže | Aha, ti ne znaš …en core un foix

Na Terezinskoj crkvi otkuca 17h, svečano odmjereno jednakim taktovima kako to crkveni satovi znaju. Svećenik isusovac, posve bijele kose s nevelikim zaliscima i naočalama okruglog okvira poče škrabati ime nove lekcije na ploči. Bijaše to Sanjin četvrti susret s „klasičarem“ kako ga uporno, kao da ga opravdava i uzdiže te stavlja na određenu prihvatljivu policu iz svog svijeta na njenu, kolegica i dalja rođakinja njenog supruga, također profesorica na jednoj gradskoj cijenjenoj školi (Za ovu ćemo je priču zvati Prof. N.) naziva.

Taj je „klasičar“- čijeg se imena danas gledajući s odmakom od neke četiri godine više ni ne sjeća - predstavljao profesora francuskog.

- Ne nije ti on zapravo profesor, on volontira, eto ima dobru volju, pa smo odlučili nešto napraviti za ljude, za grad, nek se nešto događa! – reče uobičajeno veselo i glasno kako je govorila, tako da su se u sterilno bijeloj učionici s visokim prozorima njene riječi odbijale s jedne o drugu stranu zida kao da igraju partiju tenisa, te se svaka pokušava ubaciti u protivnikovo polje da stekne bod ili obori protivnika  s nogu … No pokoja naravno, ode i u aut. Drugim riječima, kad bi dodala previše teksta, Sanja bi se ugasila. Više nije ni  znala je li to onda bio njen aut ili aut Prof. N. Neobična joj je svakako bila ta njena veselost i glasnoća. Poetski pogled kojim je pratila svoj govor davao joj je donekle na uvjerljivosti.

Tako Prof. N. nastavi:

- Eto, on će nam to držati besplatno, šta misliš, pa tko bi to još…pa nemoj mu zamjeriti on nije ustvari predavač…Da, mi predavači smo  malo zajedljivi nekad …-

-Malo? Nekad? – pomisli. Pri toj pomisli na umu joj je bila puna zbornica njenih supatnika pa i ona sama. Daleko je ovo od hvale, shvatit ćete.

E, pa oprosti, brale, meni si ovdje sad predavač i ništa više koliko god da si u svojoj isusovačkoj halji duša spasio moleći predano, ja sad to ne znam i ne vidim…a možda si se trebao pomoliti za mene, točnije za tvoje nadobudne zrele učenike da što brže bolje i točnije pozobaju sva zrna, pa i ona neobrana. – struja Sanjinih misli bijaše neumoljiva.