Na Terezinskoj crkvi otkuca 17h, svečano odmjereno jednakim taktovima kako to crkveni satovi znaju. Svećenik isusovac, posve bijele kose s nevelikim zaliscima i naočalama okruglog okvira poče škrabati ime nove lekcije na ploči. Bijaše to Sanjin četvrti susret s „klasičarem“ kako ga uporno, kao da ga opravdava i uzdiže te stavlja na određenu prihvatljivu policu iz svog svijeta na njenu, kolegica i dalja rođakinja njenog supruga, također profesorica na jednoj gradskoj cijenjenoj školi (Za ovu ćemo je priču zvati Prof. N.) naziva.
Taj je „klasičar“- čijeg se imena danas gledajući s odmakom od neke četiri godine više ni ne sjeća - predstavljao profesora francuskog.
- Ne nije ti on zapravo profesor, on volontira, eto ima dobru volju, pa smo odlučili nešto napraviti za ljude, za grad, nek se nešto događa! – reče uobičajeno veselo i glasno kako je govorila, tako da su se u sterilno bijeloj učionici s visokim prozorima njene riječi odbijale s jedne o drugu stranu zida kao da igraju partiju tenisa, te se svaka pokušava ubaciti u protivnikovo polje da stekne bod ili obori protivnika s nogu … No pokoja naravno, ode i u aut. Drugim riječima, kad bi dodala previše teksta, Sanja bi se ugasila. Više nije ni znala je li to onda bio njen aut ili aut Prof. N. Neobična joj je svakako bila ta njena veselost i glasnoća. Poetski pogled kojim je pratila svoj govor davao joj je donekle na uvjerljivosti.
Tako Prof. N. nastavi:
- Eto, on će nam to držati besplatno, šta misliš, pa tko bi to još…pa nemoj mu zamjeriti on nije ustvari predavač…Da, mi predavači smo malo zajedljivi nekad …-
-Malo? Nekad? – pomisli. Pri toj pomisli na umu joj je bila puna zbornica njenih supatnika pa i ona sama. Daleko je ovo od hvale, shvatit ćete.
E, pa oprosti, brale, meni si ovdje sad predavač i ništa više koliko god da si u svojoj isusovačkoj halji duša spasio moleći predano, ja sad to ne znam i ne vidim…a možda si se trebao pomoliti za mene, točnije za tvoje nadobudne zrele učenike da što brže bolje i točnije pozobaju sva zrna, pa i ona neobrana. – struja Sanjinih misli bijaše neumoljiva.
Sve se negdje na prošlom satu nadala da će se maknuti s mrtve točke sada kad ima udžbenik…Hej, prvi udžbenik francuskog pod njenom miškom od osječke gimnazije kad je samo sanjala da će možda nekim čudom upasti na vrata nasuprot kabineta engleskog i da će ju crna profesorica koja izgledaše baš kao da stalno nosi viklere (ovoga, uvijače za kosu) pozvati unutra i reći:
Parles vous francais? –
- Ma oui, oui, poskočila bi, pa makar došla friško s pogroma matematike (da, padali su složno kao plastovi sijena na sinusima il kosinusima, no kakva varka bijaše tu žutu ljepoticu arhitektonskog nasljeđa nazivati „jezičnom“ gimnazijom dok su prosipali tešku matematičku artiljeriju s katedre! A njoj, svi su već znali, nije trebalo puno, samo metak, i to najmanjeg kalibra da ju obori. I onda opet puni šaržere ispočetka i kreni u bitku. I tako četiri godine za redom. Eh, da za neke ta smjena frontova ne bijaše ništa više nego red pršuta, red sira (a sve jednako milo), no za nju to bijaše kao da su red sira zamijenili najkiselijim kupusom, pokvarenim. Dakle, kalibriranje desne humanističke polutke matematikom često je ličio na masakr. Njenim su žilama plovili jezici, usrdnost poeta, reci Hasanaginice, Matoša, Njegoša, Pertrace pa kasnije i Rilkea. Tužnog, osamljenog, briljantnog Rilkea. A on bijaše dobar prijatelj Rodina, razlog više da konačno savlada taj francuski.
No to se nije dogodilo, pogađate. Poziv? Da. Ne!
U gradu u kojem je u tom trenu donosila treće dijete na svijet nijedna škola stranih jezika nije držala francuski. Jedinu profesoricu koju je našla preko imenika nije nikakvim usrdnim zamolbama mogla privoljeti da ponovno počne davati instrukcije. Od početka.
I onda naiđe na oglas u „Kronici“ – besplatan tečaj francuskog. Francuski? Besplatan?
Kud ćeš više. Zvijezde su joj se nasmiješile. pomisli.
Brzo je prije prvog sata prikupila svo znanje francuskog kojim je zavladala još od Obelixa, preko Taksista pa do pjesme Madame Marmalaide. Da, ta. Cest soir! Sjajna pjesma, ludi glasovi.
Bijela ploča začas bijaše ispunjena s tri deklinacije i tri konjugacije te ponekom novom riječju, dok su zrele učenice (iliti one u najboljim godinama) sve šutke kimale na svaki novi podatak koji bi osvanuo na tom bijelom ogledalu pameti.
No sve rečeno i zapisano nikako da krene u primjenu, prvih četrdeset i pet minuta prođe. Morala se protegnuti. Rastuća beba zahtijevala je sve više prostora. Mislila je, samo da ne prođe kao s polaganjem automobila. Malu Franku htjela si učiniti vozačicom još u stomaku, sve dok ga se instruktor nije prepao pa reče:
-Hajte vi kući, to obavite pa se javite kad dođete sebi. - Tako su nekako zvučale njegove nezgrapno sročene riječi, baš kao da će sad isporučiti paket i doći natrag kad opere ruke i malo se umije. Pošteno. Nije htio takvu odgovornost. I tako se javi za šest mjeseci, i položi. A mala franka se svejednako radovala, ako ne položenom vozačkom, onda bar hrani koju je skrivala u njedrima.
Bile je ustrajna misleći „sad je neće odgovoriti da ustraje i pokuša barem savladati osnove, a dalje će sama, preko cd-a, knjiga priručnika“. Tad je online učenje bilo još u povojima. I tako će ovo malo čudo,koje je sad nakon ove prve seanse već gladno i žedno upiti osim materinjeg i jezik ljubavi, kako često zovu francuski – mišljaše ona tako za svog trećeg potomka. Oui! Cava!
- Prozivka, konačno! To uzbuđeno čeka cijeli sat (dok joj stomak toliko pritišće mjehur da ju tjera na nuždu, ali uporno odgađa da ju ne preskoče). Ta svečana prilika za koju je žrtvovala i vrijeme s dva pačića doma…(pa se krene pravdati sebi – Ali ipak je besplatno!)
Ta prilika zbog koje ju adrenalin sada toliko puca što se više približava tren kad će i ona izgovoriti dvije fraze na francuskom jeziku…Le Taxi Chauffeur…Hoće li uspjeti postaviti usta na čudno o-e pa ipak izgovoriti „i“? Hoće li biti dovoljno glasna da ju čuju pa da profesor možda i pohvali (ah, to je već bio san!), pitala se.
Krv joj je udarala u glavu a djetešce koje je bubrilo u njoj, učini joj se pođe jače vibrirati radi svog silnog uzbuđenja, ili je stolac već postao previše neudoban za sedamnaesti tjedan trudnoće …
- Le taxi Chauff…Chauff---e-ee, a ovaj – zamuckivala je…
Kad joj se obrazi zarumenješe odluči zatražiti pomoć…Nije niti zaustila „Možete ponoviti, molim? već je prozvao profesoricu N., da! onu glasnu i score, ravno u njegov teren. Da- - - - - - - - - - - Magnifuique – uzviknu sretno ad hoc profesor
- Eh, vidiš, to bih znala reći. – objasni sama sebi
U njoj nešto potone (a to nisu bili na brzinu razloženi ostatci šunka-sir sendviča, pak joj je primirisao kiseli kupus. Pokvareni.)
Sanja je znala da sad nakon te prozivke slijede još tri deklinacije, tri konjugacije, jedna anegdota s „klasičarevih“ putovanja i pozdrav. Au revoire!
Želja za odmorom u tom je času nadrasla još jedno razočarenje satom.
No ponovi se to i treći, i četvrti i još pokoji put, do toga da je postalo pravilo. Klasičar ništa nije nikada ponovio, nikada razlagao riječi na slogove. Znate, na slo-go-ve, kako je to činila ona sa svojim đacima pa i dan danas sve dok ne upiju novi izraz.
Ne. Ona je ona koju se preskače. Koja ne zna. Koja ne može.
Uzbuđenje je splasnulo. Stolac postajaše sve neudobniji. Pogledi kroz prozor u nešto utješno sve češći. Proljeće je uzelo maha. Breskvin cvat podno prozora propuštao je kasno popodnevno sunce a sjene prolaznika koji su trčkarali za djecom ispunjavale su trg. Cika iz parka učini joj se glasnijom. Ovog puta izlazi ranije.
Idući puta je zaspala. Poslije nije više dolazila.
Četiri mjeseca nakon toga rodio se najbrbljaviji dječak kojeg je ikad upoznala. Ikad.
Da, kako netko reče na početku priče, negdje se nešto događa, bivši učenici gimnazija i profesori ponavljaju francuski jezik. A ona ge je htjela naučiti. Merde! Trebali su tako oglasiti tečaj – dakle, Tečaj za ponavljanje francuskog - te dolje po mogućnosti sitnim slovima kao u kakvom obmanjujućem Ugovoru s visokom kamatnom stopom posve sitno napisati: „Svi koji nisu nikad prozborili riječi francuskog dakako mogu pokušati.“ S naglaskom na 'mogu' ili na ' pokušati', nebitno.
Iskusila je ono što nije dotada poznavala ni s jedne strane katedre. Što znači biti sustavno preskakan. Preskakati osobu koja ne zna u grupi svih koji žele jednako naučiti uopće nije fora. Samo zato da bi brže tekao sat.
Natjeralo ju je to da se zamisli… koliki su možda zbog toga odustali!
I obeća si da će ubuduće jednako prostora davati, čak i više onima kojima zapinje…da, često se žale po seminarima … A što s onim naprednijima dok ja vučem (a nerijetko se veli, gubim vrijeme) na ove slabije? Eh, pa oni kao da ne znaju, takvi će se snaći, a ovim 'sporijima', manje nadarenim ostaješ samo ti i tvoja odluka da im daš barem jednaku priliku.
Ili ne.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.