Biljana Kovačević | Ples zvijezda

Znam da će zvijezde plesati
Na mrkom tamnom nebu
Jer ti ćeš im pjevati
Dok se u kolu rukama drže
Da ne ozebu

Znam da će se nebo oriti
Od tvoje muzike i glasa
I svaka će mala zvijezda naučiti
Po jednu pjesmicu dok stasa

Patnje mladog autora

SAM SVOJA KOČNICA

Piše: Jelena Hrvoj

Pisac, glazbenik, slikar. Titule. Mnogi govore da se nekom od ovih titula ne može postati „preko noći“. Ja se ne slažem. Čekaj! Ne šizi prije no što objasnim. Svatko može početi pisati i pisati do besvijesti, objavljivati do besvijesti i glumiti spužvu. Svatko može upisati tečaj sviranja i toliko dugo vježbati dok ne dođe do savršenstva. Svatko može upisati školu crtanja i potezati linije dok ne dođe do predivne slike. Ali…ali. Takve knjige, skladbe i slike će ostati tek tehnički dobro odrađena djela. Ono što se ne može postati preko noći je - Umjetnik. Umjetnik se rađa. Umjetnik će uvijek izlaziti iz okvira i stvarati nešto novo, često i neprihvaćeno. Umjetniku škola nije potrebna, ali je dobro sredstvo koje će ga možda usmjeriti i olakšati mu kanaliziranje onoga što leži duboko i prodire na površinu prirodno.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 3. dio

***

Čudnom igrom slučaja, Ivan je, nedugo nakon što sam počela raditi u Hladogori, doselio u to goransko selo, izuzetno brzo sagradio je “pasivnu” kockastu modernu kuću ravnoga krova (naravno, ne moram naglašavati da je to moderan ravni krov koji trpi i snijeg i vodu i kišu, odnosno ima “savršenu drenažu” i sistem “s kojim se ne gomila snijeg, nego se otapa i istječe”) s ovećom okućnicom, valjda od najboljih materijala s puno stakla i tamnog drva i odličnim efikasnim grijanjem (nikad ne podcjenjujte tu banalnu stvar u krajevima kao što je Gorski kotar), radio je svoj novinarski posao u Rijeci (nemam pojma što je točno radio, ponekad sam ga znala vidjeti kako daje izjave u onim televizijskim emisijama na temu trenutne kulturnopolitičke situacije ili još češće na nekim književnim predstavljanjima na portalima), dok mu je žena, zvala se Hana, radila u tvornici stolica, kao dizajnerica, naravno, ne valjda kao radnica na bojenju, i bio bi to sretan bračni par s predivnom kućom da nisam znala jednu njihovu polutajnu, naime, nisu imali djece i trošili su silan novac na potpomognutu oplodnju u inozemstvu, navodno nemajući povjerenja u domaće klinike ni stručnjake, no unatoč svemu očito ni to nije bilo baš uspješno jer je sve završavalo ili kiretažama ili nehvatanjem ploda i posljedično njezinim sve krhkijim zdravljem. Ne znam kako je to utjecalo na njega, bojim se da ga nije ni bilo ne znam kako briga, no možda se varam, nikada u ovakvim stvarima nisam previše sigurna.