Kolumne

srijeda, 1. kolovoza 2018.

Patnje mladog autora



SAM SVOJA KOČNICA

Piše: Jelena Hrvoj

Pisac, glazbenik, slikar. Titule. Mnogi govore da se nekom od ovih titula ne može postati „preko noći“. Ja se ne slažem. Čekaj! Ne šizi prije no što objasnim. Svatko može početi pisati i pisati do besvijesti, objavljivati do besvijesti i glumiti spužvu. Svatko može upisati tečaj sviranja i toliko dugo vježbati dok ne dođe do savršenstva. Svatko može upisati školu crtanja i potezati linije dok ne dođe do predivne slike. Ali…ali. Takve knjige, skladbe i slike će ostati tek tehnički dobro odrađena djela. Ono što se ne može postati preko noći je - Umjetnik. Umjetnik se rađa. Umjetnik će uvijek izlaziti iz okvira i stvarati nešto novo, često i neprihvaćeno. Umjetniku škola nije potrebna, ali je dobro sredstvo koje će ga možda usmjeriti i olakšati mu kanaliziranje onoga što leži duboko i prodire na površinu prirodno.

A sada idemo na kočnice. Svaki umjetnik je ponajprije samokritičan, ali i egoist. Dvije stvari koje naizgled nikako ne možemo staviti zajedno, zar ne? Da, baš su zato umjetnici upravo to - umjetnici. U jednu ruku hrabri i odvažni iskušati nešto novo, a u drugu ruku samo ljudi skloni podlijeganju tuđem mišljenju. I upravo je to tuđe mišljenje najveći neprijatelj svake umjetnosti. Tuđe mišljenje je metaforička kutija. Ima rubove, stijenke, a prostor unutar te kutije je jako skučen. Kutija je sigurnost, jer ono što se stavi između tih stijenka je prihvaćeno. Lagala bi kad bi rekla da se u toj kutiji čovjek ne osjeća sigurno. Daleko od toga da mišljenje nije bitno. Ali ne i svačije mišljenje. Daleko od toga da nije bitno pribojavati se kako će vaš rad biti prihvaćen. No, nije bitno u onome trenu dok pišete. Ne toliko. Ne ako ste umjetnik.

A sada dolazimo do one kočnice koju ja volim nazivati ručnom kočnicom. Ta kočnica ste upravo vi sami. Ovdje se više ne radi o mišljenju mase, ni o kutijama, ni o šarenim jednorozima. Ovdje je riječ o strahu. Legitimnom, ali nepotrebnom. Ručna kočnica zateže vas u trenu kada ispred sebe stavljate upravo svoje najintimnije misli i pokušavate ih pretvoriti u opipljive. Ovdje će se pronaći svatko tko je ikada pokušavao iz sebe izvući iskrenost. Pribojavate se što ćete otkriti o sebi. Jesam li onda prikriveni ubojica? Volim li na drugačiji način? Imam li drugačije potrebe? Navike? Emocije? Jesam li drugačija/ji? I sama se propitkujem o svim tim stvarima svaki puta kada sjednem pisati ili crtati. Bojim se onoga što ću saznati o sebi. Ali znate što? Imam tu privilegiju da vam na ovaj način kažem ono što sam prije mnogo godina možda i sama trebala čuti od nekoga. Zaboli te! Zaboli te za tebe samog/u! Zaboli te za kutije i okvire! Da, mislit ćeš da nešto ne valja u tvojoj glavi. Mislit ćeš da ovaj svijet nije mjesto za tebe i ono što radiš. Mislit ćeš da si drugačija ili drugačiji. Jesi i budi zahvalna/an! Ni jedan istinski umjetnik nikada nije bio dio kolektiva. Mnogi su bili ludi kao puške. Ekscentrici. Neprihvaćeni. Siromasi na rubu ludila i egzistencije. Ali takvi ostavljaju tragove i žive vječno. Ne u svome vremenu, već u svim vremenima koja dolaze. Ne pokušavajte stvarati da bi se svidjeli svima jer nikada nećete. Ne stvarajte da bi uhvatili tek dojam. Stvarajte da pokorite vrijeme, da pokorite sebe i zdrobite stijenke kutija na malene komadiće.

Bit će suza i straha i smijeha. Bit će svega. Ali tek onda kada prerežete kočnice i otpustite ručnu.

Nema komentara :

Objavi komentar