Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 3. dio

***

Čudnom igrom slučaja, Ivan je, nedugo nakon što sam počela raditi u Hladogori, doselio u to goransko selo, izuzetno brzo sagradio je “pasivnu” kockastu modernu kuću ravnoga krova (naravno, ne moram naglašavati da je to moderan ravni krov koji trpi i snijeg i vodu i kišu, odnosno ima “savršenu drenažu” i sistem “s kojim se ne gomila snijeg, nego se otapa i istječe”) s ovećom okućnicom, valjda od najboljih materijala s puno stakla i tamnog drva i odličnim efikasnim grijanjem (nikad ne podcjenjujte tu banalnu stvar u krajevima kao što je Gorski kotar), radio je svoj novinarski posao u Rijeci (nemam pojma što je točno radio, ponekad sam ga znala vidjeti kako daje izjave u onim televizijskim emisijama na temu trenutne kulturnopolitičke situacije ili još češće na nekim književnim predstavljanjima na portalima), dok mu je žena, zvala se Hana, radila u tvornici stolica, kao dizajnerica, naravno, ne valjda kao radnica na bojenju, i bio bi to sretan bračni par s predivnom kućom da nisam znala jednu njihovu polutajnu, naime, nisu imali djece i trošili su silan novac na potpomognutu oplodnju u inozemstvu, navodno nemajući povjerenja u domaće klinike ni stručnjake, no unatoč svemu očito ni to nije bilo baš uspješno jer je sve završavalo ili kiretažama ili nehvatanjem ploda i posljedično njezinim sve krhkijim zdravljem. Ne znam kako je to utjecalo na njega, bojim se da ga nije ni bilo ne znam kako briga, no možda se varam, nikada u ovakvim stvarima nisam previše sigurna.

Hana me je redovito posjećivala u školi, najprije u knjižnici, a poslije i u stanu gdje sam provodila zime, razgovarala je sa mnom o knjigama, muškarcima, djeci, o porodima, o svemu onome o čemu će žene razgovarati kada nema muškaraca, o muškarcima, naravno, i o braku koji je bio sve samo ne ono što je očekivala od njega, no nisam se mogla oteti dojmu da je glavna “nesreća”, ako se to može nazvati tako, bila ta činjenica da su bez djece.

Osim što je čitala tone i tone skandinavskih krimića koje sam joj rado izdavala, a koje je ona i vraćala daleko prije rokova, pa nanovo uzimala nove, čitala je i neke lokalne književne radove, koji su stajali negdje po strani knjižnice, a od kojih su joj bili najomiljeniji oni objavljivani periodički u časopisu Kajkaviana, lokalnom listu posvećenom kajkavskoj kulturi, tradiciji i fikciji (uostalom, tako nekako i sam naslov kaže, a to je, između ostaloga i bio razlog zašto sam baš ja dobila bingo i izvukla ovu vukojebinu na popisu svih mogućih vukojebina kao radno mjesto, naime, radilo se baš o tom nekom lokalpatriotizmu u kombinaciji s vrlo benignim kajkavskim šovinizmom, no koji mi je, ako ništa drugo, davao prednost pred nekajkavskim kandidatima, a meni se toga trena učinilo kao da sam postigla silan uspjeh jer nisam morala od bivšega očekivati pomoć u traženju posla i još više činjenicu da nisam s njime svaki dan u istome gradu, bez obzira na veličinu samoga grada).

U tim mi je razgovorima s Hanom u početku, priznajem, bilo kao da se družim s nekim produženim njim, s Ivanom, unatoč činjenici da se on nije stvarno družio sa mnom, niti je pokazivao veći interes za druženjem, ne znam je li bila riječ o namjernom izbjegavanju ili prirodi njegova posla koji je zahtijevao vrlo česte boravke izvan kuće, izvan mjesta, ponekad i izvan zemlje, nisam imala točne uvide u to što on radi. No, što god radio, ni on ni ona nisu bili prilagođeni okolini, stršali su, bili su drugačiji, odmah bi se moglo reći da su oni tek tu spavali, noćili, no uglavnom su radili i svakako nisu sudjelovali. Možda je tek ponešto bio drugačiji onaj direktor tvornice stolica ili primjerice onaj vlasnik te iste tvornice, Talijan, no taj vlasnik nije ni boravio u mjestu, a direktor se, valjda po pravilu direktorske službe nije ni družio s mještanima, osim ako se radilo o nekoj općinskoj sjednici u navodno neformalnom druženju s lokalnim i državnim političarima ili domjenku povodom Božića ili Uskrsa.

Moguće da je tu bilo i moje zavisti prema Ivanu, priznajem, zavidni smo onima koje volimo, to je grozno, ali je istinito, nismo zavidni prema onima koje ne primjećujemo, koji nam ništa ne znače, no znala sam da je ta ogromna moderna kockasta kuća stajala više od 200.000 eura (provjerila sam kod izvođača radova, jednostavno sam tražila ponudu), također sam znala da su njihova primanja svakako velika i da je moja zavist prema njima jednako tako velika, ali istovremeno sam se osjećala nekako ugodno pored njih, posebno pored nje, tako krhke, tanke, poput one Kolarove Breze, tako nepripadajuće ovome mjestu, neobične, inojezične, tako strane, baš u skladu s njime i njegovim identitetom, tim već spomenutim pomalo snobovskim izgledom i ponašanjem. No nisu bili snobovi, ne, lagala bih, više je bio snob neki lumpenproletarijatski sin iz Zagreba s audijem nego oni, ne, na njima je sve odisalo snobovski, no ništa nije bilo snobovsko, to je bilo poput njihove kože, poput njihova tkiva, tijela, sastavni dio njih samih. S vremenom mi je ona postala važnija od njega, štoviše, činilo mi se da sam prema njemu sve indiferentnija, a  kasnije sam osjećala neku vrstu prijezira prema takvome muškarcu koji nije u stanju prepoznati svoju ženu, štoviše, koji nije u stanju ili ne želi, ili, moguće, jednostavno ne može prepoznati njezinu patnju, tugu, nezadovoljstvo, koje se nije moglo namiriti ni kućom s ravnim krovom, ni velikom okućnicom pa čak ni barem u nazivu vrlo atraktivnim i zanimljivim poslom dizajniranja stolica za talijanskog industrijalca.

Tko zna, možda su tako mogle protjecati i godine, možda i desetljeća, ne znam ni sama, to je kao neka vremenska čahurica u kojoj izgubite prave pojmove o vremenu, samo gledate kako se mijenjaju godišnja doba, ljudi, kako rastu djeca, a kako se zapravo ne događa ništa, prava radnja je nedogađanje, no uvijek postoje ti neki katalizatori, baš tako je ispalo i ovdje, katalizator je najprije bila jedna priča koju mi je Hana više puta prepričala, a odnosila se na neki očito izmišljeni događaj, na jednu pripovijetku iz te Kajkaviane u kojoj je, pazi sad ovo, istražno “povjereničtvo” u doba bana Khuena Hedervaryja došlo u ovo selo, i provelo istragu o pojavi “štrigah i drugih nekromancijah vu selu” i to neke kasne 1800 i lijeve godine, sve pisano onim jezikom koji je izgledao stvarno zastarjelo (iako je tekst poslije 1890ih, opet je onako starinski pisan, dakle, tada već zastarjelo), no posve razumljivo, a koju je, kao živu istinu, prepričao između dvaju ratova jedan lokalni bard i umjetnik potpisan samo kao V.K., najpoznatiji izrađivač alrauna (alraune su drveni čvorovi koji tvore neke ljudskolike ili čudovištolike likove, a predstavljaju, ne znam ni sama, duše ljudi zarobljene u drvima, u prirodi, a lokalni ih puk doslovno obožava, drži u domovima, vješa po hodnicima, štoviše, čini se da su im te nakaze neka vrsta zaštitnika kuća) i, naravno, gajitelj kajkavske reči (pa vjerujem da je naknadna kajkavizcija sigurno napravljena i u njegovoj redakciji).

Radilo se, naime, o slučaju kada je jedna učiteljica pridošla iz Zagreba (dakle, dotepenka) prijavila neku djevojčicu, tj. svoju učenicu rane pubertetske dobi za nekromanciju, tj. za zazivanje umrlih, točnije duša umrle ili pobačene nekrštene djece, a kojih se i dan danas mještani i te kako boje, naravno, ne govore o tome, ali znaju sve o tome, odnosno povremeno ih noću čuju. Razumjela sam zašto je Hana bila toliko nadovezana na tu priču, no koja je bila sama po sebi posvemašnja besmislica, barem sam tada tako mislila, nešto posve paušalno, pučko tumačenje neke djevojačke ili dječje psihoze, zašto ne, zapravo jedno primitivno tumačenje nečega što sam smatrala, ni manje ni više nego seoskom pričom za tjeranje djece na spavanje.

Ipak, za vrijeme duge zime, posebno za vrijeme sumraka, ostajala je nelagoda. I da, nije to bila samo nelagoda vezana uz moj mali, očajni privremeni stan u kojem sam provodila one snježne dane, bila je to nelagoda koja se mogla pojaviti bilo kada, primjerice u školi, ponekad u tim dječjim pogledima, u pogledima djevojčica koje još nisu dobile menstruaciju, ali koje je po prirodi stvari moraju dobiti (da, da, često sam upravo ja prva osoba u mjestu koja im objasni banalne tehnikalije oko mjesečnice), što je najgore, znala sam da je ta priča sugestivna do te mjere da me je bilo strah bez uključenog televizora i zaspati, pa shvaćam kako je moralo biti njoj, Hani, kada je znala te zimske večeri provesti posve sama u onoj lijepoj, istina, predivnoj i toploj, ali velikoj i jako pustoj kući.

Uglavnom, pripovijetka završava prilično otvorenim krajem, naime, nakon što su mještani, naravno, nakon smrti glavne djevojčice-vampirice, otvorili njezin grob, njezin je sanduk, očekivano, bio prazan. Tek se čulo krckanje grana i škripa snijega iza nedaleke staklene kapelice Svetoga križa, naime, posljednjeg čuda mode koju je dao napraviti neki mještanin povratnik iz Amerike, zaista neobično avangardnog lokalnog spomenika koji tu postoji i dan danas, pune metalnih secesijskih vitica i predivnoga prozirnog i brušenog stakla iz Češke. Iza kapelice je velika nizbrdica i odmah nakon nje provalija i tada je u dnu doline tekao potok, te se i dan danas smatra da preko potoka žive, ne znam ni sama kako da to kažem, duše nekrštene djece, no to je, u svojoj biti jedna obična goranska šuma, koja, da nije ove staklene kapelice, ne bi ni po čemu odudarala od bilo kojeg drugog mjesta. Ipak, potok je danas pregrađen, početkom dvadesetog stoljeća neki je drugi povratnik iz Amerike sagradio elektranu, na njoj i danas piše “Munjara”, a uz taj je potok što drvena što kamena staza za rekreativce i objektivno, danas je vikendima, posebno ljeti sve puno izletnika iz Rijeke, Zagreba ili Karlovca pa imate osjećaj kao da ste na nekoj gradskoj šetnici izmještenoj skupa sa šetačima usred šume, prepune dramatičnih prizora vodopada, pećina i visokih bijelih stijena koje, ako ćemo mašti dati na volju, izgledaju kao kakva ulica uništenog velegrada koji je ponovno progutala divlja priroda. Bivši grad bivše civilizacije savršeno se uklapao baš u ovo mjesto.

Dakle, tu je negdje u tom klancu izgubljenih duša odlutala ta mala vampirica, pa je poslije više nisu našli, no ostala je priča.

Problem ovoga mjesta nije mjesto, nego mještani i njihove priče. Hanin problem nije bila pripovijetka, nego sadržaj koji se na neki način podudarao s njezinom pričom. Hana je bila osamljena, tome se ne mora ništa pridodati. Osamljena i nesretna. Tome je uglavnom bio kriv on, Ivan. I ovaj kraj, pun alrauna, spilja, duboke šume i, Bog mi prosti, ovih zombija. No, tada nisam mogla govoriti o krivici.