Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Mario Šuprna. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Mario Šuprna. Prikaži sve postove

srijeda, 21. rujna 2022.

Mario Šuprna | Pokletium

 

bio sam što nikad niste bili

jesam sve što ikad ste snili

ja Bog sam samome sebi

ja Đavo sam sebi, svima, pa i tebi

ja griješnik sam najveći

ja svaki grijeh sam tvoj

ja rana sam što će te peći

ja sav sam u njoj gnoj

ja sve sam zbog čeg imaš ništa

zbog mene je sve u tebi prazno

ja sam tvoja savjest nečista

sve moje, za tebe je zarazno

stvorit ću svijet, u kojem ne možeš bez mene

i nestat ću svaki put kad ćeš me trebati

gledat ću tebe, volje i nade ti slomljene

svaki pokušaj da kreneš, ko vuk plijen ću vrebati

čekat ću da umreš, i onda te tek zavoljeti

poklopit te najskupljim mramorom i buketima

od dalekih zvijezda svijećama što vječno će gorjeti

piti za te noću s prokletima, danju molit se svetima

tražit ćeš pomoć i sanjat ćeš bijeg iz mojih okova

ključevi tvojih sloboda su u mojim džepovima

i zapamti da sad, uvijek i za sve vijeke vijekova

ja vladam i upravljam, tvojom javom i snovima

ja sam onaj ti, u tebi samome

ja samo sam drugi, izopačeni ti

ja parazit sam u tebi što te sakati

ja tvoje sam prokletstvo

ja glas sam što zla šapće ti

ja Um sam prokleti


četvrtak, 15. rujna 2022.

Mario Šuprna | Tuga



ne budi ju dok tiho spava
u ruke uzmi srebrne igle

spleti joj dva pokrivača tamnoplava

od tišine sa zvijezda stigle


pokrij ju nježno i polako

pomiluj joj glavu prstima

poljubi joj čelo mlako

iza kojeg pleše snovima


zaboravi joj sve dane 

zaboravom joj oprosti

dok zora ne svane

grij joj hladne kosti


zaboravi joj i sve noći

zaboravom joj oprosti

jer opet će doći

da se srećom gosti


da baci ju u sline

danima da po njoj teku

pusti krik kroz planine

vrati muku kao jeku


da otkrije te noću

tjeskobom te pokrije

u krevet pusti hladnoću

od snova te sakrije


čelo ti očajem probije

kosti ti brigama stegne

sve nevolje u tebe sabije

kraj tebe hladna legne


da muči te dok te ne prepozna

onda ti se možda smiluje

jer ti si taj koji ju dobro pozna

koji ju pokriva, koji ju miluje


koji joj čelo ljubi i kosti grije

dok tiho spava, ko ni jedna druga

ti ju umiriš, nitko to ne umije

odbačenu i samu, ipak je ona Tuga


petak, 9. rujna 2022.

Mario Šuprna | Posljednji krik



ostat će previše
zraka neistisnutog

iz praznih prostora 

u kojima nismo bili

dok smo se stiskali u gužvama


od neiskorištenih trenutaka

stvarali smo maglu

skrivali se u njoj

svaku joj kapljicu 

hvatali otvorenim ustima

bez glasa iz njih


udisali smo tuđe izdahe

izdisali ih u druge

sa istima 

život vrtjeli u krug


mirisali po tuđim željama

zaljepljenim po potiljku i obrazima

obilježeni njima

prerasli svoje vrijeme i prilike


kao stabla koja moraju pasti

prepustiti sunce mladicama

kroz panj s godovima reći

koliko smo krugova odvrtjeli

i iz centra ispustiti posljednji krik


nedjelja, 4. rujna 2022.

Mario Šuprna | Za kraj


oči zamotane u najlon

a moraju vidjeti

da navlaže suho korijenje

uraslo u jalove vizije


usta zapečaćena iznutra

a moraju puhati

da rasplamsaju 

tinjajuće reflekse nagona 

u sivom pepelu razmišljanja


za hladne dane

kad umre sunce

u svojem zadnjem

valjanju nade

preko sve tužnijih planina


za još hladnije noći

kad mjesec okrene

svoju tamnu stranu

iz osmijeha zine

lakomo proguta

i istrijebi sve 

do zadnje sjene


za doba mrmora tame

dok puzat će sporo

po izlizanoj koži zemlje

u koju ćemo se presvući

i skriti se 

kao što smo se krili 

u sigurnosti prve majke