Kolumne
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Prikazani su postovi s oznakom Gordana Vlašić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Gordana Vlašić. Prikaži sve postove
subota, 23. ožujka 2019.
Gordana Vlašić | Ali...
Ali je opravdavanje,
ali je nesigurnost,
dokazivanje i razmetanje,
ponekad nepoštivanje i nepopuštanje.
Ponižavanje i nadmudrivanje je ali.
Ali je uskakanje u tuđu misao;
ne ostavlja mjesta za odgovor.
Zbog njega rastu krila i propada se u zemlju.
Ali oblikuje lice i glas.
Prepoznaje se po koraku
i samo bačenoj novčanici na pult.
Slijep je, ne vidi.
Ni suzu ne vidi.
Ne vidi da gubi.
*
Nosim ga u sebi.
Labels:
Gordana Vlašić
,
poezija
ponedjeljak, 16. srpnja 2018.
Gordana Vlašić | Uz put
Osakaćena nepopravljivom štetom
svega što dotaknem
zaboravljam ljepote koje su me
ponekad darivale.
Bježim.
Labels:
Gordana Vlašić
,
poezija
subota, 7. listopada 2017.
Gordana Vlašić | Plod sam
Plod sam,
isklesan iz kamena
sigurnom rukom priznatog kipara
plod bez nadahnuća-
po narudžbi nastao,
zbog euforije i nepromišljenosti.
Gradski trg bez spomenika!?
Napisah nekoliko pjesama
pa ja, budala, zaželjeh da budu ukoričene.
O slavi maštah.
Labels:
Gordana Vlašić
,
poezija
subota, 12. kolovoza 2017.
Gordana Vlašić | Žena iza prozora
Viđala sam ju gotovo svakodnevno. Ulazeći u kuhinju bacila bih pogled ravno kroz prozor, potpuno nesvjesno kao što se pogled baca lijevo pa desno kad prelaziš ulicu. Ona je bila u svojoj kuhinji leđima okrenuta mojim prozorima. Živjela sam oko 10-ak godina u novozagrebačkom naselju Trnsko u koji smo moji roditelji i nas četvero djece doselili iz Velike Gorice. Bio je to lijep prostran stan s pogledom na obje strane zgrade. Jedini nedostatak stana bio je što je bio na četvrtom katu, bez lifta i balkona, što ja u tim godinama nisam ni doživljavala nedostatkom. Penješ li se, grabiš po dvije stepenice, a spuštala sam se preskačući cijeli red od kata do polukata. Bez da bih se zadihala. Za moje roditelje četvrti je kat tada nagoviještao poteškoće koje će uskoro nastupiti.
U Trnsko smo doselili po završetku mog osmog razreda osnovne škole. Braća i sestra bili su mlađi. Već za mjesec ili dva započinjala je nova školska godina. Ja nastavljam školovanje u 11. gimnaziji u Savskoj, u Gradu, kako smo mi stanovnici Novog Zagreba zvali ono što nije bio Novi Zagreb, ono što nisu bile zagrebačke spavaonice.
Labels:
Gordana Vlašić
,
kratke priče
Pretplati se na:
Postovi
(
Atom
)