Gordana Vlašić | Žena iza prozora

    Viđala sam ju gotovo svakodnevno. Ulazeći u kuhinju bacila bih pogled ravno kroz prozor, potpuno nesvjesno kao što se pogled baca lijevo pa desno kad prelaziš ulicu.  Ona je bila u svojoj kuhinji leđima okrenuta mojim prozorima. Živjela sam oko 10-ak godina u novozagrebačkom naselju Trnsko u koji smo moji roditelji i nas četvero djece doselili iz Velike Gorice. Bio je to lijep prostran stan s pogledom na obje strane zgrade. Jedini nedostatak stana bio je što je bio na četvrtom katu, bez lifta i balkona, što ja u tim godinama nisam ni doživljavala nedostatkom. Penješ li se, grabiš po dvije stepenice, a spuštala sam se preskačući cijeli red od kata do polukata. Bez da bih se zadihala. Za moje roditelje četvrti je kat tada nagoviještao poteškoće koje će uskoro nastupiti.

   
U Trnsko smo doselili po završetku mog osmog razreda osnovne škole. Braća i sestra bili su mlađi. Već za mjesec ili dva započinjala je nova školska godina. Ja nastavljam školovanje u 11. gimnaziji u Savskoj, u Gradu, kako smo mi stanovnici Novog Zagreba zvali ono što nije bio Novi Zagreb, ono što nisu bile zagrebačke spavaonice.

Ostala djeca išla su u osnovnu školu u naselju, u Trnskom. Lako im je bilo uklopiti se i steći društvo iz razreda i okolnih zgrada. Ja sam bila izdvojena i često sam govorila da mi nedostaje polaženje bar jednog razreda u mjestu stanovanja. Upoznala bih svoje vršnjake i onda nastavila družiti se s njima. Ovako, bilo je teže, al' je bilo.

   
S druge strane stana iz sobe koju smo sestra i ja dijelile dizao se neboder.  Kroz prozor sam gledala kretanja i mijenjanje zavjesa, a bio je i mladić ili mlađi muškarac koji se često pokazivao na uvijek istom prozoru licem prema meni. Ponekad bi i mahnuo, a ja bih se tada sklonila iza zavjese. Tada je moja mašta stvarala priče i snove.

   
Sjećanje na njega nije me pratilo kroz odrastanje i sazrijevanje, zaboravila sam ga. Spominjem ga zbog žene iza prozora u kuhinji.

   
Ne sjećam se da se ijednom okrenula od svoje strane sudopera i radne plohe. Ne znam joj lice, ni osmjeh ni boju glasa. Sjećam se njenog hoda po kuhinji, kratkih koraka, nekad ubrzanih, a nekada i sporijih mada sam ju viđala samo do struka.

   
Njeni kuhinjski prozori imali su zavjesice koje su pokrivale samo donju polovicu prozora, naše su zavjese uvijek bile razgrnute jer sam tako željela. Mama se u početku ljutila, a onda se predala. Jednostavno nisam mogla podnijeti biti zatvorena u četiri zida. Nepokriveni prozori davali su mi osjećaj povezanosti s onim što se iza njih dešavalo. Ostala mi je ta navika i evo, sada, dok se prisjećam, zavjese su povučene na stranu.

   
Vjerujem da sam svoju susjedu sretala na ulici, sigurno smo se i mimoilazile. Da sam joj vidjela lice i pozdravila bih ju. Ovako, mogla je biti bilo tko. Ni po koraku je ne bih mogla prepoznati jer se koraci mijenjaju prema prostoru.

   
Udala sam se i napustila Spavaonice. Ne postoji nikakav, baš nikakav razlog da se sjećam žene iza prozora. A ona me prati već godinama, godinama me prati sjećanje na nju. I sad ju mogu vidjeti kako briše ruke o kecelju i zaglađuje kosu.

I ja sam nekome žena iza prozora. Mada kuhinja nije moja omiljena prostorija jer u kuhinji se kuha, a ja nisam nekakav gurman da bih udovoljavala nepcu, moram ju koristiti. Najomiljenija mi je jutrima kad onako još nerazbuđena i nepočešljana na putu do kupaonice stavljam džezvu za kavu. Moji goli prozori otkrivaju jutarnje aktivnosti. Nema doručka, prvo kava i cigareta. Ne sjedam k'o čovjek za stol. Pijem ju s nogu, okrenuta zapadu, poluokrenuta od prozora. Pokušala sam ju piti za kuhinjskim stolom. Ne ide. Moj mozak mi govori da se kava pije u društvu, a u društvu se sjedi. Barem u mom. Ovako, s nogu, ne osjećam se sama.

  
Nije mi namjera ostavljati trag svog postojanja, ali ipak, pitam se hoće li se netko nekada sjetiti žene iza mojih prozora.