Dora Jakovac | Tuga ili nešto drugo

Možda ju jednom i odgojim,
svoje dijete noći,
nesreću mojih besanja,
pa će pustiti sisu
i svoja noćna cviljenja

I možda je utišam sama
bez savjeta drugih
koji je miluju
samo danju dok spava

Moje dijete nagona,
bez posrednika oca
ostat će bez imena,
nijema i bezoblična

A ja je možda ipak
i podignem sama
i othranim koščatim prsima
uvredama majčinstva

Tada će narasti velika
i bit će spremna,
a ja ću ju ogrnuti jaknom
i obuti joj cipele

I mašući joj
s našega praga
lagat ću sebi
da su osim mene
u kući bila i druga zrcala

Dora Jakovac | Njima

 

Ne sklapajte ruke preda mnom, Zahvalni,
Često vam se ogledam u očima,
U njima sam velik.
Ne dajte mi da budem gospodar.

Vi letite unutar mojih prostora,

Ljubite prostranstva četiri zida.

Vi ste taoci moje šutnje,

Slavite me, jer ne znate.

Ne prinosite mi, Zahvalni,

ja vam nikad nisam priznao

Koliko je zaista kilometara

Sadržano u vašim krilima.

Dora Jakovac | Mi smo djeca odrasla sa smrti

 

Naše majke su nas uspavljivale

slatkim poljupcima

kao da te iste usne 

nisu nosile okus boli

nakon preventivnih cjelova

usnulim umirućima

Mi smo djeca odrasla sa smrti

Naše bake su nas budile

toplim šalicama i vrućim zagrljajima

kao da im ruke nisu bile slomljene

od onoga što je to jutro moglo donijeti

Mi smo djeca odrasla sa smrti

Kroz stražnja vrata 

gledali smo

procesiju crnih i tihih

i nismo shvaćali starije koji su nam govorili

da se plakati može i od sreće

Mi smo djeca odrasla sa smrti

Mi zaziremo od oproštaja

i nikad ne odlazimo bez pozdrava.

Na naše: vidimo se sutra

odgovorali su:

Ako Bog da

Mi smo djeca odrasla sa smrti 

Naša prva životna sjećanja

su plavi zidovi i okrugla naranča

i toplina žive ljubavi onih

čija je strana kreveta

već godinama hladna i netaknuta