srijeda, 16. svibnja 2018.

Antonia Padovan Kralj | Oprosti dječače


Sinoć sam valjda prerano zaspala. Nisam bila opijena... Ali sjećam se da sam vozeći se u njegov stan pogledala s čuđenjem u svog nebeskog prijatelja. Mjesec je izgledao, čak i mom oku što ga ljubi, neobično ali naprosto – pun. Nije mogao biti, znala bih, pa pratim ga... No, sinoć sam u njegovom krevetu pod njegovim bdijenjem prerano zaspala. Nisam htjela. Nisam bila umorna. On se naljutio. Onako kako njemu baš i priliči; iz gluposti. Kao mali dječak kad se zainati. A ja sam cijeli život padala na dječake... Na tu posebnu sortu momaka i muškaraca što zadrže zauvijek onaj dječački sjaj u pogledu ili osmijehu da im daje nenadjebivo rijedak šarm, ali ujedno vjerujte i upozorava da ta ista osoba treba pažnje mnogo više od ostalih smrtnika. Takvi su uvijek duboko povrijeđeni nečim u prošlosti, ili nose neke vlastite rane otvorene bez samo priznanja da uopće postoje. Eto i odgovora zašto uvijek zavolim baš takve...

K'o što mene moj Mjesec liječi svojim postojanjem otkad znam za sebe, tako isto se ja i osjećam pored ljudi – kao da sam im potrebna 'samo da budem' i da im obasjavam mrak. Možda zvuči jednostavna stvar... Ali iskreno, bojim se da nikad neću biti voljena onoliko koliko sam voljela. I eto još jednog odgovora...  Jer upravo svjesna tog svog plusa ili minusa, ja sam za sebe uvijek još jača. Sinoć sam prerano zaspala bez da sam ga dovoljno voljela. Dječaka svojih snova pustila sam da me čuva nesvjesnu i da bdijući nad mojim sklopljenim očima samo želi i žudi da mi je barem i u snu. ''Jutro će promijeniti sve''.

Oprosti dječače. Jutros sam ustala zorom... Mogu reći i kako posebno obožavam zoru, ali ja 'posebno obožavam' i noć s mjesecom i sunčano podne kao i bjelinu ili neobičnost oblaka... Jednostavno obožavam sve prirodne magije i čuda, koje su toliko sveprisutne i 'obične', a toliko neuhvatljive i nevidljive. Možda je i ljubav Takva? Obožavala sam mnoge... Žive i pokojne, prisutne i ne, pamtljive i one malo mutnije... Razne uloge – obiteljske, prijateljske, partnerske, ljubavničke, strastvene, platonske, a nerijetko i razno razne mješavine. 

Oprosti dječače, obožavam i tebe. To nije 'ipak' nakon svih odlazaka i razočaranja mog relativno mladog života. Ali to nije ni 'ali' za pogrešno opravdane sve moje pogreške, padove, egoizme i prešućeno nepreboljene krajeve. Naš kraj će teško biti odigran , ako i bude ikada. Jutros sam u zoru od tvog sna kradom otišla, i isto tako se i vratila već nakon sat vremena. Htjela sam valjda da se na neki način ispričam jer sam sinoć valjda prerano zaspala.

Glupavo od mene, znam... Ali tako često utješim dječaka; da i sama budem ona dobro znana djevojčica. Nepromišljena. Zaigrana. Hirovita. Takvu me baš Mjesec ljubi. Nije me htio primijetiti ovog jutra kad sam mu se vratila. Znam da zna da sam bila prisutna. Iako je glumio dubok san ne obraćajući nimalo pažnju na moj ponovni dolazak, u sobi se osjećala poznata napetost neprijatnog naboja. Dvije- tri grube riječi i ležeći okretanje leđima... Oči su se napunile suzama. Prva reakcija – bijes u obrani od tuge i želja da skupim stvari pa konačno odem bezdušno u jebeni nepovrat. Nisam. Još sam ležala iza njegovih leđa i obgrlila ga iznad jorgana... Moj dječak, pa da. Suze sam na vrijeme bila pritegnula, pa nijedna kapljica moje razmazane šminke ovog puta nije uspjela ostaviti trag kraj njegovog uzglavlja. Druga reakcija – mir i tugica. Ta mješavina slatkog otrova što me uvijek priprema na onaj slavodobitni marš što uslijedi... Grlim ga i ljubim polagano i tiho po leđima. Svaki poljubac jedan korak mojih sjećanja. Za svaki treptaj svog življenja i svako lice svojih uspomena.

Oprosti dječače. Koliko god toga da sam ti o sebi ispričala, i koliko god toga da su ti rekli svi duhovi i šaptači ulica ovog grada... Nikad ne bi došao do kraja. I neću ti reći, jer ti ćeš uvijek na neki način znat – da je to moja snaga. Moje tuge i memorije proguraju u meni lavu što me uvijek iznova uzdiže. Svaki poljubac što sam ostavila na tvojim leđima imao je dug i upečatljiv utisak mojih rana i mojih krunidbi svih dosadašnjih bojeva. Ustala sam i ostavila te u snovima. Torbu na rame i ... još dva koraka, pa još jedan poljubac u poleđinu vrata uspavane glavice mog dječaka. Taj je najslađi. Mekan i prepun ljubavi. Taj je za 'sad' – taj je baš za njega. Osmijehnem se... Izlazim na prstima iz njegove sobe i šuljajući se napuštam stan. Vani je prava zima. Mislit ću na njega znam... Siv je dan, ali meni nekad eto paše tugica. Ona čarobno prirodna. Zimska i samozatajna. Kad se probudiš, u tvojoj će sobi još disati moji mirisi, a na tvojim leđima lebdjeti moji svježi tragovi. Kad oči otvoriš, instinktivno ćeš dlan na poleđinu svoga vrata položiti... Da ga uhvatiš. Da me osjetiš. Volim te dječače. Oprosti mi.

Nema komentara :

Objavi komentar