četvrtak, 3. svibnja 2018.

Antonia Padovan Kralj | Nostalgije i uvijek novi klinci


...I još se djeca po splitskim kvartovima i baluna i 'vatala' igraju... Krivi su oni koji ne čuju, pa siju uzavreli sjaj te polu laži izvrnute u nostalgiju – da se vremena mijenjaju.

Ne, nisu. Vi starite, to da... Kao što su starili i oni prije vas pa u vrijeme vašeg puberteta solili pamet također o toj usranoj promjenjivosti vremena, o nekim novim klincima i istim starim nostalgijama. Tako su i oni prije njih njima, i oni prije.. i prije... i u nedogled. Vidite, nije to uopće do vremena, to je do čovjeka. Čovjek kao prvo ne može podnijeti pomisao koliko je prolazan, a kao drugo, vrijeme previše kruto i stvarno doživljava – kad je ono zapravo posve nevidljiva, relativna i apstraktna pojava. Da , dakako, vrijeme se mijenja  jedino u vremenskim prilikama – od jeseni do novog ljeta, i preko zima do besmrtno novih ranih proljeća... Ali u samom tom procesu nema ništa nostalgično izgubljenoga, jer je vječan krug ponavljanja od vjekova. Dakle, kad kažu da se vremena mijenjanju, misle valjda pri tom na čovječju evoluciju ; na novu modu – u svemu, na nove klince s novim hirovima i đirevima koje oni ne mogu razumjeti jer su im sjećanja podmazano ostala na tom ograničenju da je njihovo bilo najbolje- njihovo djetinjstvo, njihova mladost, njihova ludost... i samo to je neponovljivo! Ma zamisli...

Još čujem djecu ispod volta kako urliču... svađaju se, pa viču, pa se smiju, pa se prepiru... Još vidim mulce oko škole po igralištima kako spačke smišljaju... Oni stariji u svom điru, na svom zidiću, druge svjetove zidaju. I sa svim tim vrijeme malo veze uopće ima... Ostaje u pamćenjima; poneka zima one zaljubljenosti, poneko ljeto one sretne tugice... i tako dalje i tako bliže ; samo sjećanje svakog od nas što zajedno od vremena ništa ne oduzima. Vrijeme o tom pojma nema i kao da ga ni ne zanima. Ništa se njemu toliko ne mijenja... Koliko nama. Čovječanstvo. Evolucija. Ljudi.

Doživljaj čovjeka. Stariš. Kao što su starili i oni koji su otužno već pjevali 'neki novi klinci' dok smo mi živjeli najbolje godine mladosti. Prošlo svršeno vrijeme? Jebeš ga, ma nije do vremena. Prošlo je nešto u vama/u nama ; i svršeno je nešto u tim danima što u čovjeku do smrti ostaju nedovršena slatka riznica tihih boli koliko i najslađih mirisa... uspomene i sjećanja. Škakljiva tema za svakoga. Vječni izvor nepresušnih emocija kojeg li god intenziteta ili naboja. Jebeš ga. Vremena se ne mijenjaju, sve je to u ljudima. Ima srećom  onih što samo upijaju i brzo zaboravljaju. Takvi vjerojatno uživaju i u zrelosti i u starosti bez da puno žugaju...  Ima i onih što zapnu na prošlosti i ostare u čas bez da i znaju. Kao da poslije najboljih godina više nema ničega. Žive od sve bljeđih i bljeđih fotografija u mislima i previše puta ispričanih priča koje nitko više ne sluša, a svaki tup i zatvoren zid tog života već ih napamet zna. Zaglupljena sjećanja. Unakaze dušu do sivila.

Nek se djeca igraju. Neka uče, neka griješe, neka i odrastaju. Imat će kad već i sami shvatiti nešto o tom kako se vremena... uopće ne mijenjaju.

Nema komentara :

Objavi komentar