Alijana Klanfar | Sa zadovoljstvom vas pratim

Hvala što ste u jednom časopisu uspjeli sakupiti ovoliko divnih tekstova.

Jednostavno sam bez riječi.Uloženo je puno srca i truda u ovo i to se može iščitati iz svake stranice.A uvijek će postojati ljudi koji će iz čiste zlobe ili samo neznanja umanjivati sve ono što ste postigli.
Od srca podržavam vaš daljnji rad uvjerena da će svaki sljedeci broj biti još bolji od prethodnog.

Zahvala svima koji su radili na ovome.

Sa zadovoljstvom vas pratim jer na jedinstven način promovirate književnost.

Alijana | Ogledalo

Ogledalo,
nasuprot prozoru odražava
svijetlo,
ispod se slijevaju boje
u kalup
jednog jesenjeg dana.

Nemam vremena
za
stvari koje dolaze.

Ja sam gluh.

I hvatam boje usnama.

Sanjalica
od papira i
smiješnih riječi.
Nabacanih neobuzdano
u
svijet.

                     .         .         .

Alijana | Iz ugla ovoga oka ne vidi se nebo

Iz ugla ovoga oka ne vidi se nebo
Njegove su zjenice blijede
i ne nose obrise oblaka
U podrumu sam
gdje nema svitanja
jutarnje sunce nad vrhovima grada

Ovaj svijet je suviše težak
Pločnici odbijaju otiske stopala
U utrobi zemlje
ja preživljavam trepavicama punih pepela
Krematorij izgubljenih snova

Ovo oko ne vidi nebo,ne nosi obrise oblaka

Alijana | Zbogom, rekoh

Zbogom, rekoh
jer sam jesen
što putevima vjetra lišće nosi
na upalo svitanje kišnoga dana.

I zatvorih oči da se nebo ne postidi moje tuge.

Za kraj što me čeka
i kapi zlatnoga vina
zbogom rekoh

da bol se nastani.
Jer lanjske ptice poznaju svoja gnijezda.

Alijana | Otvori srce vjetru

Otvori srce vjetru
Tvoje ime pijesak na obalama piše
U dno se urasla duša

Da slutiš samo
Stao bi nasuprot svitanju
Da se sunce probije iglama od zlata
na drugu stranu svijeta
kroz tvoje oči

Da slutiš samo

Alijana: * * *

***

Imam osmijeh.
Vidiš nebo dok prolaziš.
Neću ništa više reći.
Imam pogled.
Čuješ me kada vode teku.
Šuštim tišine.
Ima me.
Naplavljena kao cvijeće na obronke.
Kišni oblaci.Il' zvijezde.
Ti sve to slutiš i zato si tu.
Preko radija ptice pjevaju ljubavnu pjesmu.
Sklupčam se u naramak snova
da me odneseš sa sobom.
Na put.

Alijana: Sanjam

Sanjam.
Kao dodir
susreće se nebo poslije kiša
s plavetnilom.

Periku od sunca navlači zvjezdana noć.

Smijem se oblacima i samoj sebi,
oboje besmisleno
a divno.

Na ptice sam ljubomorna.

Alijana: * * *

Danas ne mogu,
ne osjećam vrijeme,neprestanu mijenu
          svemira
i bešćutnog svijeta što me okružuje.
Ne,danas ne mogu,
i moje su kosti poput fine paučine
isplele stan za dušu,
sićušnu i usamljenu.
Danas nisam tu.

Alijana: Noćas

Noćas me vjetar,usred tišine,
posljednji puta lagano taknu.
Zatvori mi vjeđe nemirom nježnim
i svu moju stvarnost dahom odmaknu.

Zaboravih na tren, očarana sasvim
da dušu od pijeska nebo mi stvori.
Gle,pa ja sam,od svih bića
najviše koje sudba zavoli.

I popusti vjetar uzde sanjaru
da tajne vječnosti otkrivam sama,
pusti da otpluta tišinom.
Ja predah se sasvim,sasvim bez srama.

Ne sjetih se da tijelo korijenje ima
dok oda sna mene ne prekinu glas:
-Kao svijetlo-reče tama
-ti mi sasvim pripadaš.

Alijana: Kainova tužaljka

Znamen mi stavljaš na čelo.
Nitko me dotaći neće.

Kao proklet, lutam ovom pustinjom,
dišem zemlju,
hranim se korovom.
I ruke mi blagoslovi žuljevima.

I nazva me čovjekom.

Znamen mi stavljaš na čelo.
Obojaš pepelom.

Da muka moja, početkom rođena,
ostane do kraja svijeta.

Znamen nevidljiv,
znamen što peče.

Da nitko me dotaći neće.

Alijana: * * *

***

Ljude imam u temperama za bojanje
i tube istiskam na platno.
Kad samoća zaokupi toliko
da ne mogu disati,
razmazujem prstima svijet.

Alijana: * * *

U kavezu,
sa staklima na otvaranje
moje tijelo spava
dok gledam oblake iznad nebodera,
antene i golubove.
Nebo kao košmar,
i ja,
tako ljudska.
Vidim samocu,
svetu,
u vrhovima svojih prstiju.
Podne u zvonicima tišine.
Grijeh svoj nosim kao naramak crvenih makova
usred zime.