Na Svjetskom festivalu književnosti imala sam zadovoljstvo prisustvovati predstavljanju nove knjige eseja Božice Jelušić Neke moje žene i nekoliko kavalira.
Bio je to susret koji je, poput mnogih književnih susreta koji ostanu u sjećanju, imao nešto više od samoga predstavljanja knjige. U razgovoru, riječima, ponekom osmijehu i spontanim reakcijama publike osjećala se ona neposrednost koja nastaje onda kada književnost nije tek predmet ozbiljne analize, nego dio stvarnoga života.
Božica Jelušić piše o ljudima, a ljudi su, znamo, neiscrpna tema. Žene i kavaliri iz njezinih eseja nisu tek imena ili književni portreti. Oni su tragovi susreta, vremena, prijateljstava, uspomena i onih posebnih trenutaka koje pisac zna prepoznati i sačuvati od zaborava.
Upravo je zato i predstavljanje ove knjige djelovalo tako prirodno i nenametljivo. Bez velike pompe, a ipak dostojno knjige i autorice koja je tijekom svojega dugog književnog puta ostavila dubok i prepoznatljiv trag u hrvatskoj književnosti.
Žene koje nisu pristajale na male živote
Dok sam slušala razgovor o knjizi Neke moje žene i nekoliko kavalira, ponovno sam pomislila koliko književni pogled Božice Jelušić zna pronaći ono što je iza površine.
Posebno me fasciniraju žene o kojima piše. Među njima su umjetnice i pjesnikinje, žene snažne individualnosti, poput Marine Cvetajeve, Fride Kahlo i mnogih drugih, čiji životi nisu bili laki, a neki su završili i tragično.
Ali Božica ih ne promatra samo kroz njihovu tragediju. Ono što ostaje jest njihova stvaralačka snaga, njihova osobnost i nepristajanje na unaprijed zadane granice. To su žene koje su živjele intenzivno, često plaćajući visoku cijenu vlastite slobode, dara ili potrebe da budu ono što jesu.
Možda upravo zato njezini eseji o njima nisu hladni književni portreti. U njima se osjeća razumijevanje, znatiželja i ona posebna sposobnost da se u tuđem životu prepozna nešto što pripada svima nama – borba s vremenom, okolnostima, ljubavima, gubicima i samima sobom.
Neke moje žene i nekoliko kavalira knjiga je susreta. Susreta autorice s ljudima o kojima piše, ali i susreta čitatelja s osobama koje, premda neke od njih pripadaju prošlim vremenima, svojim životima i djelima i dalje govore našem vremenu.
Večer na Svjetskom festivalu književnosti protekla je u ozračju razgovora i neposrednosti, onako kako i priliči knjizi koja je nastala iz pažljivog promatranja ljudi.
Za mene je to bila lijepa književna večer i drago mi je što sam, na poziv Božice Jelušić, mogla biti njezinim dijelom.
Ponekad je upravo to dovoljno: knjiga, razgovor, ljudi i osjećaj da književnost još uvijek ima snagu okupiti nas oko riječi.
Sudjelovala je Božica Brkan.
Moderator književnog susreta: Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija: Sonja Smolec
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.