Pavle Gligorović | Kasniti

U svijetu gdje uvjek kasnim,

ili su mi barem tako naglasili,

raštrkani bojari jure za nečim

danonoćno.

Ja stojim u mjestu i mislim 

na sočne ćufte u sosu

i hladno pivo.

Pogotovo u mjesecima

kad se ne javljam nikome,

obično se dešavaju

unutrašnji monolozi,

kad ubrzanim korakom

pokušavam da preskočim

sebe 

i stignem 

do hodnika koji jure svjetlost.

Do tvojih žutih haljina 

i zamućenih slika

na ekranu. 

Opet oskudijevam u promajama.

Jutro nudi upozoravajući san,

kako ne bih opet zakasnio.