Petrova želja bila je izgraditi kuću na rijeci. Golim rukama, vrijednim radom, uz puno znoja i muke, od drveća koje će naći u gustim šumama oko Save. Počelo je kao dječački san, ili kao mala iskra koja će kasnije tinjati. Kako je Petar odrastao, njegov san je rastao s njim, pretvarao se u jarke slike pune čežnje i pjesmu riječnih valova. Kada je sreo Leu i doživio ljubav, osjetio je silinu valova u svom srcu. A kada mu je Lea uzvratila ljubav, osjetio je savršenu sreću.
Ipak, davni san nije ga napuštao. Dok bi sjedio za stolom u uredu te odgovarao na mnogobrojne pozive i e-mailove, uvijek po istoj šabloni i istim tonom, gledao bi kroz prozor i maštao o bujnoj Savi, i stablima, i naprezanju mišića i znoju kako kaplje po drvu kojim gradi svoj novi dom. I o Leinim poljupcima, i njihovim milovanjima, njenoj toplini, uzdasima i zagrljajima. Jedno san, a drugo stvarnost - koja mu se, donedavno, također činila kao san. Ili tlapnja. Kada je konačno svoj san podijelio s Leom, jednog sunčanog jutra u rano ljeto, vidio je divljenje u njenim očima.
Iduće jutro, dao je otkaz i podigao novac s računa. Ne sve, ali više nego dovoljno. Već je otprije imao dva mini-hladnjaka te hrpu brašna, kvasca, ulja, soli i šećera u špajzi, kao i više krema za sunčanje i sprejeva protiv komaraca u kupaonici, te vreću za spavanje i ribički štap i mamce u ormaru. Za svaki slučaj. Ostatak su namirili kupovinama u dva supermarketa i jednom šoping-centru. Dva dana kasnije, u ranu, suncem okupanu zoru, Petar i Lea bili su na obali Save, prostranoj livadi blizu guste šume, na samom kraju grada. Sava nikada nije izgledala tako bistro. Petar je znao da ne mora raditi nacrte. U glavi je već imao jasnu sliku.
Od tada spavaju u plavoj vreći, pod bujnim krošnjama vrbe, breze i hrasta. Bude ih milovanje sunca i cvrkut ptica. Vode ljubav uz zvukove buđenja prirode, opijeni ljetnim žarom i šumom ranih valova. Svako jutro, Lea mijesi kruh, dok joj Petar miluje ramena i draži vrat poljupcima. Doručkuju vrući kruh s pekmezom, ili maslacem, ponekad medom, i piju hladno alpsko mlijeko ili vruću bijelu kavu. Zatim, nakon kratkog predaha, kreće rad. Petar obilazi šumu, uzduž i poprijeko, nalazi srušena stabla, oborena olujama i gromovima ili zubom vremena, dovlači ih do obale rijeke, obrađuje ih i reže sjekirom. Zatim slaže i uspravlja stupove, namješta sve pod pravim kutom, provjerava čvrstoću i stabilnost. Lea ga prati u stopu, ali pomaže mu samo kad ju on zamoli. Vrlo često, preplave ju osjećaji i zagrli ga, osjećajući otkucaje njegovog srca pod obrazom, i komadiće drva na njegovoj izblijedjeloj majici, te mirise lipe i breze koji ga obavijaju. On joj uzvraća milovanjima i slatko ju ljubi, a ona mu poljubi žuljevite ruke i zadrhti kao lane.
U dva popodne, vrijeme je za pecanje. Petar baca udicu, dok Lea sjedi pored njega i nasloni mu glavu na rame. Pričaju o bilo čemu što im padne na pamet. Nikada ne moraju čekati dulje od sat vremena na slasnog šarana, pastrvu ili grgeča. Ribu zatim ispeku na logorskoj vatri i brzo je pojedu, s domaćim kruhom od doručka i slasnom krumpir salatom. Navečer se stapaju jedno s drugim, pod okriljem mjesečine, okruženi krijesnicama, dok im uzdasi i šaputanja drhte u vrućoj noći, gubeći se u večernjoj pjesmi savskih valova.
Dane više ne broje. Nisu bitni. Znaju da je još ljeto, žarko i plodno. Koliba-ne, kuća-svakim danom postaje sve veća i ljepša. Jednoga dana bit će dovršena. Onda više neće morati spavati na otvorenom. Živjet će tamo. Njegov san postao je njihov san, a potom i njihov život. Znaju samo da tamo žele ostati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.