Rikard Dimić | Krenimo od kraja

otpuštam svoj život

uz zvuke mozartove četrdesete

jedva ju još pamtim

srušio sam se samo

u jesenjem lišću, uz cestu

u tišini divljih kestena

šuštanju između dječjeg smijeha

udaraca drvenih figura po ploči

puštam bezbrigu na livadi

bakin makov kolač

majčin svilen obraz

puštam visine jablana

tvoj ponos, tvoje suze i tvoje nade

vaša rođenja

i nerođenja

puštam vaše zagrljaje

iz dlana mirnog i znatiželjnog leptira

kojeg ste voljeli

cjelove na dar, uzete i date

puštam svoju snagu

psa koji je volio dječaka

očeve rijetke suze

čujem taj opojan zvuk

ave maria

suze mi idu

kako je lijepo

...

u tišini, kad nije ostalo ništa

vrhovima prstiju dotičem zemlju

gdje stabla rastu

u svojoj Istini

ne puštam Ljubav

nju jedinu nosim sa sobom dalje

gdje god to bilo