Darija Žilić | Pismo 87

Nakon noćnog vlaka

I sna o željeznici,

Vraćam se u postelju

Osnažena dodirima

Tajlandskih prstiju

Opuštena do kraja

Sunce se kroz prozor

Prelama, ali ne želim

Dodir zraka na rukama

Sobna sam biljka, ne

Trebam puno vode,

Samo tvoje čitanje

I miris pokrivača

Koji me čuva od svega

Što nije moj svijet,

Pišem ti, ne na tastaturi

Ni olovkom, tebi i svima

Odjednom, za buđenje

Lepršav dan za cinizam

I sve crno iz duša i

Tijela se odvoji i pređe

U svjetlo, prah i tišinu.