Pisma mojoj kćeri: pjesme za moju djevojčicu
Na noć Svih svetih moja mama (tvoja baka) nazove da kaže
da ti je u Zagrebu zapalila svijeću zadušnicu i donijela cvijeće iz svog vrta.
“Osjećam se mrtvom,” kažemo joj.
„Ne budi smiješna, nisi mrtva—samo nisi kod kuće,
među svojim ljudima, ne govoriš svojim jezikom.”
Što ako je u pravu?
Nema zvuka kad zaključavam vrata svoga stana;
kad koračam prema luci da gledam oblake
što plove iznad more koje ne mogu ni vidjeti.
Čovjek s tetoviranim licem pita sviđa li mi se ovdje.
Stojimo na rubu vode, gdje galebovi rone i kriče.
„Ovo je Aotearoa,” kaže,
„i trebala bi se osjećati počašćenom što ovdje živiš.”
Skupina azijskih turista ulazi u muzej,
gdje izblijedjeli portret čovjeka
koji je prije više od sto godina kopao kauri smolu na sjeveru,
i drugog koji je donio reznice mladih loza
iz svoga kamenog, dalmatinskog sela,
vise u staklenoj vitrini u kutu,
pokraj sepija-fotografija kineskih kopača zlata
čije crne pletenice dodiruju rubove njihovih tunika.
Vani me izdaja gradskog horizonta ujeda.
Vidim njegove kuće što se grčevito drže brežuljaka,
lelujave sjenke ljudi iza osvijetljenih prozora.
Tri desetljeća živim među tim zidovima,
krećući se u sjenama poput nemirnog duha—vampira.
Tko je onda bila žena
koja ti je pjevala uspavanke?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.