Ruža Zubac-Ištuk | Mojim dalijama

 

Dajem svjetlost očiju nebu za pregršt rose,

snagu prstiju ponirem u plodonosnu zemlju

da niknu čedne dalije iz mojih snoviđenja 

i u njihovim uzdasima procvjeta bijelo sunce – 

vječno zaljubljena iluzija.

Zagrljajem jutra mamim povjetarac 

da siđe s planine među raskoš bjeline

i prospe miris nektara na usne krajolika

koji će opiti tisuće zujanja slatkim zalogajom. 

Grudi mi omamili poljupci bijelih cvjetova

i rujnog vina skriveni u mjesečevoj sjeni

u busenu mladog vriska od bestidnih pogleda 

radoznalog neba. 

Stigla je jesen, vrijeme selidbe ptica, 

svlačenja kitnjastih krošanja i uzimanja čednosti

livadama i cvijeću. 

Moje dalije ubrao je neumoljivi mraz u inat meni

i darovao ih ledenoj kiši dok su u zanosu slušali

jeku planine. 

Ali, opstanak im ugrožen nije.

Ljepota mojih dalija u gomolju se do proljeća krije.