„Kad te život išamara, kad ti pokaže put s kojim nisi zadovoljna,
Onda je vrijeme da napišeš priču“
(nepoznati autor)
Jučer sam prisluškivala razgovor dviju žena u kafiću, jedna je spomenula je lijepe kate na svom balkonu. Bila mi je okidač, sjećanje me vraća u dane djetinjstva, na selo moje bake.
Sjedim i dalje, a kako imam tamne naočale za sunce, sklopim oči i priča jednostavno teče kroz mene. Interesantno da poslije par rečenica odmah smislim naslov. Tako rečenice i moja pripovijetka postaju živo biće.
Jednostavno volim kad se riječi prospu po papiru.
Napišem otprilike pola priče, dole par natuknica, da ne zaboravim. Onda je malo ostavim, ali ona se kroz dane dok je ne pišem sama vraća. Koji put i na glas razgovaram s mojim likovima. Naročito kad navečer legnem. Kotrljam riječi, vrtim događaje, brišem, ponovo vraćam. Ponekad mi dođe na pamet neka dobra misao, ponavljam je, da ne zaboravim do ujutro. Često se i dignem i zapišem, jer mi tako moćno zvuči, bojim se da je se neću sjetiti. I što je najvažnije, divim se sama sebi kao sam to dobro smislila.
Ima i ono, kad kažem sebi da ne mogu tako dobre rečenice, koje su mi prostrujale glavom, zaboraviti, da su jednostavno dio mene, jes, malo morgen, nema šanse da ih se poslije sjetim.
Živim s mojom pričom sedam, deset dana.
Ponovo je iščitavam. Premještam pasuse. Onaj s kraja stavim na početak, pa ponovo vratim . Shvatim da je kratka, dodajem pasuse. Čitam nanovo. Sad mi se čini duga. Otvorim verziju broj dva, pa tu brišem. Žao mi je izbrisati sve dobre rečenice, možda mi zatreba koji put. Naravno, da to više ne pogledam. Onda je završim. I svaki sam put jako zadovoljna. Čak mislim da se lagano i zaljubim u svoje djelo.
Onda slijedi čitanje u školici. Rijetko prihvate odmah moju verziju. U većini slučajeva prihvatim njihove sugestije. Ali kako mi je učiteljica rekla da je to moja priča, mogu je braniti životom i ne uvažiti promjene.
Zatim je dijelim mojim dragim ljudima. Čekam efekat od tog. Uglavnom im se sviđa. Interesantno, svakome se sviđa nešto drugo. E, pa tako i treba.
Dešava mi se da napišem priču. Pročitam je prvi, drugi treći put, i onda shvatim da sam puno toga udrobila unutra, pa podijelim i napišem dvije. Ne promijenim ime glavnog lika u drugoj, onda ipak to u neko doba napravim, ali ne na svim mjestima, pa kad čitam poslije desetak dana, pitam se koja je to sad faca uletjela među redove.
Bude tu i smiješnih situacija.Desilo mi se jednom da mi je sporedna junakinja poginula na dnu prve stranice, a na kraju treće je imala dijalog s glavnom.
To je kao kad gledam film, i ona uđe u sobu s podignutom kosom i zelenom majicom, a slijedeća scena , u sobi, ona spuštene kose i u plavoj majici. Uvijek sam se pitala ima li netko na tom filmskom setu tko se brine o takvim detaljima. Sad ih bolje razumijem, pa to se i meni događa s pričama. Ups.
Ma jel vama dok gledate film, padne ideja da nazovete režisera i kažete mu; Alo lave, imao si i bolju mogućnost, mogao si to tako i tako, ili što ti je trebalo onaj susjed u filmu? Koji put mi dođe želja da ukradem početak filma i razradim ga na svoj način. Rekao je meni moj prvi mentor, da slobodno krademo ideje, ali da pazimo da nas ne ulove.
Imam priča koje sam započela prije godinu, dvije. Čekaju me. Znam ja skoro sve o njima, ali volim i ovo iščekivanje. Mislim da još nisu dovoljno sazrile u meni.
Imam svoju tekicu gdje pišem bilješke, ideje, rečenice, svoje misli. Neke zapisujem na papiriće, pa ih poslije klamam u notes. Napravila sam tablicu vlastitih imena i nastojim ih ne ponavljati. Neka imena nisam ni upisala, a to su ona čije nositelje poznajem i baš me ne oduševljavaju u životu.
Bilo bi mi žao da nekome, koji čita moje bajke, poslije prve,druge stranice bude dosadno, kao što i sama znam ponekad pročitati deset, dvadeset stranica i zaklopiti knjigu.
Svaki sam put kad konačno završim priču, ono pravo zadovoljna. Bude mi baš drago. Ma i ponosna sam na sebe. Napravila sam nešto svoje, nešto za dušu, nešto što ostaje. I pomislim, eto, iscrpila sam sve teme, sve ideje. Nema više. To je to.
A onda me ponovo nešto potakne, dovede do ruba. I sve iz početka.
Koliko divnih priča čuči u svima nama.
Ček, ček jel sam to upravo iza sebe čula muški glas kako kaže da je izgubio ključ od kuće. Vau, koja mi ideja pada na pamet za novu story.
Tvrdoglav lik, da ga to katkad ugrize za guzicu.
Spuštam i podižem zidove svojim likovima, želim vidjeti koliko su rastezljivi, onda postaju ranjivi, pa ih je lako smotati. Uostalom, kao i svih nas.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.