Blanka Will, Peto godišnje doba, Zagreb: Biakova 2025.
Blanka Will, iako se na književnoj sceni javlja kasno, što sama zamjećuje u autobiografskoj bilješci u ovoj zbirci, neosporno znalački vlada književnim jezikom. U prozi to potvrđuje i prva nagrada na putopisnom natječaju “Matko Peić” (2023) u Požegi za njezin “Kopački rit” te objava “Zapisa o plovidbi Dunavom do Crnog mora” (2019) u zborniku priča i eseja “Spisateljice biraju”. U poeziji pak istu kvalitetu dokazuje ulaz njezine pjesme u finalni izbor za nagradu Ban Josip Jelačić u Zaprešiću i objave njezinih pjesama u brojnim časopisima i zbornicima. Iako se pojavila kasnije, njezini su radovi brzo zamijećeni. Profesionalni put Blanke Will zacijelo skriva njezinu dugogodišnju posrednu prisutnost u književnoj umjetnosti, budući da je kao profesorica njemačkog i engleskog jezika i književnosti, koja je svoje filološko znanje stekla na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filološkom Fakultetu u Tübingenu, već godinama prevoditeljica s njemačkog jezika kako djela iz područja filozofije i teologije tako i poezije. Kao suradnica Trećeg programa Hrvatskog radija vična je visokim kriterijima i stilskim dometima. Bruseći svoje spisateljsko pero na prijevodnoj književnosti, Blanka Will u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci stoga nastupa pjesnički suvereno i zrelo.
Počevši od naslovnog odabira, Peto godišnje doba, koji sugerira odmak od standardnih i vjekovnih vremenskih kretanja, izmicanje prirodnog ciklusa i poznatog svijeta, i vrijeme nevremena, doba nedoba, što je oznaka suvremenih kretanja u prirodi i društvu, razvidno je da se naslovom najavljuje poetska reakcija na današnji svijet realiteta i njegovo izmijenjeno stanje kao i na diskurs medija koji ga opisuju. Zanimljivo je istaknuti da u prijevodu na njemački jezik peto godišnje doba nosi groteskne crte. Naime, njem. Die fünfte Jahreszeit naziv je karnevala „kada plešemo po vulkanu ne znajući kad će eruptirati“. S druge strane, bogata povijest poezije godišnjih doba podtekst je koji će prosijavati u impresionističkim slikama i motivskim strukturama u diskursu zbirke koji sadrži uz slike tamnih obrisa i mijena u stvarnosnom okružju i neuništivu ljepotu prirodnih prizora. Na samom je početku izdvojena jedna takva biofilna poetska minijatura kao slogan cijele zbirke:
Vjetar vitla vrbine kose,
u grane zapliće
mjesec. (5)
Prva pjesma u nizu od njih 59, koja nosi naslov „Pitanje“, sadrži također biofilne motive, ali unutar drugog značenjskog polja – onog misaonog koje propituje prostor i vrijeme i korake ženskog subjekta ili lirske protagonistice (koja se može poistovjetiti s autoricom) u neizvjesnosti trajanja sve do pitanja o drevnom počelu svijeta. U takvom kontekstu, stabla što ih protagonistica sadi i cvijet jabuke što ga ona promatra nisu više jedinstven poetski interes odnosno fokus, oni su podređeni suodnosu s protagonisticom i njezinim gledištem. Otuda se već nagovješćuje i tema zbirke: svijet i „ja“, odnosno svijet i protagonistica koja promatra i nadasve hodajući tom ulicom svijeta - kako se metaforički pojavljuje u prvoj strofi - pita, propituje i čudi se pod „po vječnosti obješenim zvijezdama“, što čitatelja može podsjetiti na prostorni i etički motiv znane antologijske i neuvele pjesme „Opomena“ A. B. Šimića. Protagonistica, kakva se pojavljuje u toj prvoj pjesmi nije sveznajuća, ona ne odgovara brzopleto na činjenicu nestajanja poznatog joj svijeta koje doživljuje kao gubitak tla i uporišta. Ona pita i propituje. Usto, pjesma „Pitanje“ u svom završnom dijelu sadrži motiv prognanih anđela „usta nijemih od čuđenja“ (7), što je posredovanje autoričina čuđenja u svijetu i vremenu svog sadašnjeg postojanja kao i čuđenja njezine protagonistice, što opet priziva A. B. Šimića i njegovu pjesmu „Pjesnici“. Posljednja pjesma u zbirci – „Promjena“ - također u posljednja dva stiha upućuje na isti motiv: „oči mrtve ribe / gledat će me s čuđenjem“ (70). Tako je motivom čuđenja zacijelo zaokružena prstenasta kompozicija diskursa te zbirke.
Već sljedeća pjesma „Čaplja“ približit će protagonisticu – opet u kretanju kao u pjesmi „Pitanje“ – s gledišta tla i društvena okružja. Protagonistica iznosi nadimak Čaplja kojim su je u djetinjstvu nazvali zbog visine i dugih nogu, no „jučerašnji“ ju je susret s potočnom čapljom obradovao, što ističe ponavljanjem stiha „Danas volim biti čaplja“. Učinilo joj se „možda to putuje za mnom / lakokrilo ona s ceste“ (8). Čini se da protagonistica nalazi svoju pripadnost svijetu prirode, flori i fauni, radije i prije nego ljudskom svijetu koji „će uvijek ostati svijet, / besposlen tuđim životima / poslovične jariće krstit“. (8) . Motivi prirode raspršeni su u pjesmama i često čine drugi pol u antitezi koja sadrži slike narušenosti svijeta s jedne strane i ljepote iz sjećanja ili one koja se održava i danas s druge kao što su udaljeno nebo noću i paperjasta kiša voćke pod prozorom („Zalihe“, 22), let sitnih ptica koje će poletjeti s krovova presijavajući se na suncu („Moritat“, 29), vrt i glavica kukurijeka („Ne zamjerite“, 33), gugut grlice, sunce što bridi niz obraz („Za Darka J.“,34), mlado stablo što je izbacilo cvijet („Cvijet“,44) itd.
U trećoj pjesmi „Nada“, s apokaliptičkim predznakom „propasti doba/ alternativnih činjenica, / što drugo je ime za laž“, protagonistica se nada „neznancima“ koji „izgradit će bolji svijet od ovog“. (9). Tom se pjesmom uvodi katastrofična vizija o ovome svijetu u nadi u neki posvema drugačiji – istinitiji i humaniji. Iako pjesma nosi naslov „Nada“, iza nade razabire se intonacija i raspoloženje razočaranja svijetom dvostrukih mjerila i neistina. Neupitna propast takvog svijeta, koji je mogao biti različit i dobar, uvod je u niz srodnih raspoloženja u diskursu zbirke, kako već sugeriraju naslovi pjesama „Sjeta“, „Strah“, „Otuga“, a kasnije ih pronose i ostale pjesme: grč, strepnja, neizvjesnost, gorčina, jeza... Ta je otuga kao neologizam, novokovanica, osobito simptomatičan intonativni vid u zbirci i može se čitati kao „otmjena tuga“, koja je distancirana, lišena prenaglašenog patosa i podrazumijeva gledište iz daljine i s mjerom, kako ga objašnjava i pjesma:
Danas mi je pala na pamet riječ otuga,
Otuga nije isto što i tuga
(tuge sam odtugovala),
otuga je niža potencija,
ona je blijedo sjećanje na tugu. (36).
U daljnjem tekstu pjesme otuga se i oživljuje personifikacijom te protagonisticu „povuče za rukav“ u šetnju sa psima koji „sretno skakuću / niz drvored u mojoj ulici“. Otuga dopušta radost uz drvored i pse, iako traje i podsjeća na svijet tuge u kojemu svi živimo. Ta vitalistička radost koja proistječe iz bilja (biografski podatak da B. Will živi uza Zagreb i usporedno u mjestu Bilje možda i nije koincidencija?) i također od životinja i tiho umijeće življenja mudrosni su ključ opstanka u svijetu tuge, što podsjeća na mudrosnu tugu u Devinskim elegijama (Duineser Elegien, 1923) Rainera Marije Rilkea, čija je tuga suptilna, intelektualna i blago razorna i akumulirana je stanjem čovječanstva u sprezi s egzistencijalističkom filozofijom. Upravo je i tuga Blanke Will, i kad je povezana s njezinom vlastitom osobnošću, univerzalna i neoegzistencijalistička.
Duhovnost, kojom Rilke traži izgubljeni ideal predočujući ga svijetom anđela u Devinskim elegijama, u zbirci Blanke Will pojavljuje se u pjesmama na drugačiji način, no izvjesno je da je duhovna komponenta još jedno značenjsko polje u ovoj zbirci. Pjesma-posveta „Za Darka J.“ ističe njezin duhovni ideal – „biti dobar čovjek“. Za stanovitog preminulog Darka protagonistica kaže u pjesmi: „Ne vežu me za nj sjećanja / od posebne složenosti, / osim ako je biti dobar čovjek / sasvim jednostavna stvar.“ (34). Potonjim, krajnjim stihom ona s dozom ironije i antifrazom kazuje da biti dobar čovjek zacijelo nije jednostavna stvar, te da je iznimna pojavnost, što rijetkim, naoko neistaknutim pojedincima pridaje visoku cijenu. Duhovnost je utemeljena i na diskretno ocrtanim kršćansko-biblijskim osnovama, kako je razvidno u pjesmi „Veliki tjedan“, u kojoj se fascinatno rasprostiru biblijske slike i simboli beskvasnih pogača, ribe, četiri jahača, rasporene hramske zavjese, križa i na kraju citatnog stiha: „Što tražite živog među mrtvima“. (31). U toj se pjesmi o Kristovu stradanju i uskrsnuću (iako se Krist ne imenuje) zrcali i povijest i budućnost svijeta. Aluzije na događaj križa i uskrsnuća dostatno su jasne, ali istodobno i decentne, bez vjerskog ushita. U toj se pjesmi zbiva kao na bojnome polju bitka između duhovnih sila Dobra i Zla, Života i Smrti, s ishodom u kojemu najposlije Život pobjeđuje. Iza citatnog biblizma na kraju dodana je i riječ kaže, koja upućuje na prototekst, i odgađa njegovo vidno ostvarenje, i kao da sadrži i stanovitu upitanost: Da, tako kaže, tako piše, ali zasad mi to još ne vidimo.
Većina pjesama u toj višeslojnoj zbirci poetski predočuju razorne pojavnosti u prirodi i društvu – klimatske mijene što pokreću sušu, žegu, tople i bolesne jeseni, zarazne bolesti i epidemiju, iza kojih stoji ljudsko bezumno eksploatiranje i uništavanje zemaljskih dobara, loše i zatiračko upravljanje i prirodom i društvom ogrezlom u laž i „proizvodnju magle“, što je okamenjena metafora koja upućuje na brutalno obmanjivanje. Sve to u skladu i s upozorenjima znanstvenika dovodi do pjesničke kritike čija je oštrica snažna, kao što se ostvaruje, na primjer, u pjesmi „Kob“, iz koje slijedi posljednja kitica istaknuta stilskom figurom akumulacije:
Podčinite prirodu sebi, kažu
posijeci, razvali, otruj,
ruši, satri, kopaj, prodaj,
a tko će, pitam se, rastjerati kob
što pada s nebesa? (27).
Čini se da je „peto godišnje doba“ vrijeme koje zahtijeva od senzibilnih pjesnika prepoznatljivu dozu aktivizma i angažiranosti, kao što se zbiva diljem svijeta na svjetskoj poetskoj sceni u pogledu na antiratni pjesnički angažman. Kao što se može provjeriti, protiv rata pišu i palestinski pjesnici, na primjer Rafeef Ziadah i Mosab Abu Toha, ali i izraelski, na primjer Yehoshua Sobol i Zeruya Shalev i još brojni drugi koji su potpisnici peticije za prekid rata. Slično je i u Ukrajini i Rusiji. Pjesnički glasovi protiv svih vrsta razaranja ne mogu zaustaviti ratove niti uništavanje prirode, ali mogu svjedočiti o savjesti koja još svjetluca u čovječanstvu. I poezija Blanke Will jedan je od takvih glasova.
Njezin je stil elegantan, ali i prodoran; suptilan, ali i odlučan, a proistječe iz vladanja bogatim leksičkim fundusom. Temeljne su stilističke figure kojima Will oblikuje svoje pjesme metafora, antiteza, ponavljanje, personifikacija, aluzija, ironija i retoričko pitanje.
Metafora se u diskursu javlja već kao globalna metafora u naslovu, jer peto godišnje doba nije nešto poznato što se može denotacijski imenovati u prirodi, već doba i vremenski period u kojemu vrijede drugačija pravila. Ta se metafora pojavljuje posredno u gotovo svim pjesmama i tako strukturira cijeli diskurs, kao niz preslika koje povezuju sve pjesme i metaforiziraju ih. Ona je – moglo bi se reći – diskursivna osovina koja je istodobno i interpretativni alat. Dakako, na razini pjesama pojavljuju se i funkcioniraju i druge metafore, kao na primjer u pjesmi „Na pješačkom prijelazu“ u početnim
stihovima ova: „Zebnja je okvir bez slike / ovjesi se po volji / oko vrata, na leđa, o trepavice“ (41), spajajući tako udaljena značenja duševnog stanja – zebnje - s okvirom bez slike kao nečim što je nedostatno, nelagodno, neispunjeno.
Ponavljanje se najčešće javlja kao epanalepsa, kao u pjesmi „Sjeta“, u kojoj se ponavlja prvi stih u svakoj od triju kitica i glasi: „Ne, ne gušim se“, kojim se strukturira, ritmizira i poentira ostatak teksta u svakoj strofi - nakon negacijskog iskaza slijedi afirmativan koji je na taj način najavljen, kako slijedi u primjeru prve strofe:
Ne, ne gušim se,
to komad po komad
na zrak iznosim sjetu
da mjesečevo mlijeko
ispere strepnje trag (12).
Ponavljanje se zbiva i kao kompozicijsko zaokruživanje figurom kiklosa, kako je već spomenuto o motivu čuđenja na kraju prve pjesme „Pitanje“ i na kraju posljednje pjesme u zbirci „Promjena“; u prvom je slučaju kontekst počelo, stvaranje zemaljskog svijeta, uz zbacivanje palih anđela i njihovo čuđenje, dok je kontekst posljednje pjesme individualan, zbiva se na razini odlaska lirske protagonistice, što vjerojatno sugerira prestanak života, za kojeg se čuđenje ocrtava u očima mrtvih riba koje simboliziraju smrt. Zaokruživanjem se tako započinje i završava istodobno diskurs zbirke, počelo i kraj svijeta, kao i život i smrt protagonistice.
Antiteza, već spomenuta, suprotstavlja poznati i izmijenjeni svijet sa svojim zastrašujućim mijenama. Iako dominira novo doba, “novo normalno”, slike poznatog i pouzdanog svijeta svojom blagošću i vitalnošću izvorišta su vedrine u diskursu zbirke (proljetnice, rijeka Dunav, biber-crijep itd.).
Personifikacija oživljuje neživo i pridonosi dinamičnosti diskursa. Evo primjera: „Čudna godina / kao da je tapkala u mjestu“ („Odlasci“, 63). I također: „Gore se od rasuta tereta / poput šake trudnih suza / napinje oblak trudan / i sručit će silu boli / porodit se, isplakat nujan.“ („Kob“, 27).
Aluzija povezuje tekst s nekim drugim tekstom, situacijom ili zbivanjem te ga združujući konotativno obogaćuje, kao u sljedećim stihovima: „Nauči obraćati se šapatom / osluškuj što ne cvrkuću s krova / žreci najboljeg od svih svjetova“ („Vrapci“, 26). Posljednji stih sadrži aluziju na Voltaireov roman Candide u kojemu on izruguje Leibnizovu idealističku postavku koja tvrdi kako “živimo u svijetu najboljim od svih mogućih svjetova”. Istodobno, aluzija je ovdje i antifraza – znači suprotno od onoga što doslovno kazuje.
Propitivanje kao značajan sloj diskursa ove zbirke ostvaruje se i retoričkim pitanjem, kao na primjer u pjesmi „Možda“ (51), koja je cijela jedno složeno retoričko pitanje.
Razlozi za čitanje ove zbirke višestruki su i značajni u jezičnom, kognitivnom i stilističkom pogledu, ukratko – u pogledu na poetsku kvalitetu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.