Ruža Zubac-Ištuk | Melankolija grada

Oko mene ulice pune izmaglice,

uska prostranstva ogromnog tajanstva

bez lica što kob osmijeha ne skriva i čuva

dok se smijulji presahnuloj fontani.

Rodilja prosjači novac ispred crkvenih vrata

s djetetom u zavežljaju nalik na mamac

i ne obazire se na poglede raznih ljudskih ćudi.

Podvita repa zaobilaze je psi lutalice – baš kao i ljudi.

Na trgu golubovi krote zagonetku pekarovih ruku

i gutaju komadiće muke zatočene u kruhu.

Vjetar se zavlači pod krila – skrivenu intimu im dira

i ruga raščupanom perju kao svila dronjku.

Na rubu ljudske taštine Zdenac života

čašu vode od prolaznika ište da napoji ime.

Nedaleko od spomenika u krošnje zasjele vrane,

grakćući odašilju parkom zvučne holograme.

Slušam, zove me promenada, 

utočište uspomena davno minulih vremena. 

Pužem kroz miris omamljenih želja – bez veselja

i tonem u sumorni umor grada.

A rijeka nikoga ne čeka, šuti i klizi ispod mostova,

pokraj kuća, voćnjaka i plotova; presijeca šumu i ravnicu

i čuva u listovima ljetopisa melankoliju grada kao znamen.

Lijepo je biti stopa uz ogradu na mostu

i prkositi snazi rijeke i životu.