Andrea Kovačević | Žena koju jedva poznajem

odvedi me u Italiju

pisati njezinu dragu knjigu

da udišem pelud

udišem parfem

udišem tebe

znam samo zvuke koraka

i da crvena je bila kosa nje(ž)na

kažem ti žena-stranac

kažem ti krasota kuće-svetišta

kažem ti drugi su tuđinci

i sam sam stran vlastitoj duši

Pokreti njeni,

hvalevrijedan haiku

na krilu kiše.

kažem ti – Pjesniče – diši, diši

napiši ti njezinu priču

dodijeli mi bolji lik

a kraj skroji po svojoj mjeri

jer znam ja biti i čovjek i pas

al' najveće sam pseto 

kad uz tvoju nogu činim svaki korak

pa sad nemam dovoljno za drugi orijentir