Andrea Kovačević | Muzeji

posloži moje kosti

i stavi me u muzej

iza staklenoga predgrađa

kao nanovo složenu starinu 

pa me promatraj kao davnu prošlost

prošlost u kojoj tisućljećima nema nikog

a što se ostaloga tiče

nisam ti baš za avione

volim više autobuse na kat

nogu na zemlji

i izumrle vrste

Andrea Kovačević | Žena koju jedva poznajem

odvedi me u Italiju

pisati njezinu dragu knjigu

da udišem pelud

udišem parfem

udišem tebe

znam samo zvuke koraka

i da crvena je bila kosa nje(ž)na

kažem ti žena-stranac

kažem ti krasota kuće-svetišta

kažem ti drugi su tuđinci

i sam sam stran vlastitoj duši

Pokreti njeni,

hvalevrijedan haiku

na krilu kiše.

kažem ti – Pjesniče – diši, diši

napiši ti njezinu priču

dodijeli mi bolji lik

a kraj skroji po svojoj mjeri

jer znam ja biti i čovjek i pas

al' najveće sam pseto 

kad uz tvoju nogu činim svaki korak

pa sad nemam dovoljno za drugi orijentir

Andrea Kovačević | Ruke

na moje zvjezdano nebo

hoće da se raspne vatra

u sobi kraj prozora

vrišti duša moja

kao bezdano sivilo

ništa se ne može mjeriti

s tvojom silnom uznositošću

onako kako su drugi vodili svoju djecu

ti mene nikad nisi držao za ruku

porezala me tvoja fotografija

dok dokidam sebi sebe

u veličini svemira tebi ni sunce ništa nije

u beskonačnosti svemira

što li je onda moj lik, moja škola

daleko su visine

još mi dalje tvoje ime

nedostižne tvoje ruke

i planine šapću: šumo, šumo

a rijeka rijeci: teci, teci

Andrea Kovačević | Pogledi

što ću s onim što ne znam kako reći

riječi robuju meni i ja robujem njima

kako da kažem ljudima 

da je sve što gradim iluzija

da ni ne postojim van snova

da živim samo u našim pogledima

duboko

ma što da tebi kažem

umaraju me tvoje taktike

Prijatelju

ljudi oko tebe mi smetaju

a to me brine 

jer ljude obično volim

a ti

i sva tvoja odjeća

i kosa tvoja

i riječi

sve miriše na kišu

i u toj tvojoj sreći meni netko fali

plitak ti osmijeh

netko ti u očima plače

i negdje tamo u dubinama

u tajnim pogledima

ja ću uvijek vjerovati u ljubav

jer sam platila cijenu

baš zato što sam jako voljela

kao dijete koje tuku 

glavu mi je u pod prignječila

istrijebila istina vremena

potpuno uništila

a ja nikako da shvatim

koje je boje moje voljenje

ni tko to diše u mojoj sobi kad nikog nema

ni tko li je kradljivac u noći 

nemoj zaboraviti

nemoj dirati krhotine

ne ostavljaj otiske

jer traži se krivac

ne podiži me

ne podiži me da ne padneš sa mnom

lome sve kosti moji padovi

ne podiži me

da ne ugledaš moj život bez mene

a svi ostali

svi ispružite ruke

nisu to ruke moje majke

Andrea Kovačević | Djevojčica

ja sam starica

s mnogo bora na licu

koja uvijek priča iste priče

umišlja svoj rodni grad

i brine za sve druge

ja sam jedna sasvim obična žena

koja sjedi u mraku

s čašom crnog vina

negdje između pogleda i tame

ja sam ružna djevojka

koja pleše na žici

svira na sahrani

i piše poeziju

ja sam naivna djevojčica

kojoj češljaju kosu

griju ruke

i ruše snove

više ni sama ne znam tko sam

ja sam budala 

koja traži nešto više

Andrea Kovačević | Aviončić od papira

tupa tišina mrtve kuće

previše su ovdje

za nekog tko nikad nije bio tu

ni ne znam koliko duboko

ali nešto je zakopano u njima

koji li je nered napravio vjetar

kišobran se izokrenuo na kiši.

aviončić od papira leti

zrak iz pakla plaši plemenitost

zarobljenoga bića tamnih očiju

teško je to za razumjeti

„noćna se boja mučno nadvila nad vrijeme“

još je teže

opaka stvorenja gase zvijezde na nebu

čarobno je stablo želja iščupano iz svoga korijenja

crno je mače pobjeglo od neke sjenke i skrilo se u grm

pa se strah izgubio i traži novi dom

vrata su od lakiranog drveta

i nijema.

vjetar staje

a kroz prašnjavi prozor vidi se njihanje bijelih zavjesa

umire i zadnji pokret, izgubila sam svoju moć

kao malena ljubica drhtala sam

na vjetru, sama

sve je gluho 

i sniva

još je uvijek kišobran na kiši

još su uvijek vrata od lakiranoga drveta

ali aviončić od papira više ne leti

začuo se tek zvuk lanca

Ljubav je zatražila dozvolu

a sve ostalo je laž

žao mi je

kraj je prepisan

Andrea Kovačević | Glinena maska

 

ondje gdje hodnici pričaju priče

gdje su leđa puna rana

prebučno je

ondje gdje su moje misli

ručni rad

i gesta od srca

prebučno je 

prolazim starim mjestima

okrznuvši sasvim slučajno neke živote

ali ne znam kako pripadati

prebučno je

ondje gdje su stara prijateljstva

gdje čekam poznati smijeh 

sve neki novi životi

s vještim novim likovima

a ja nemam elana da se guram

prebučno je

nije to više moj život, vidi se

a nekoć su sve ulice 

malog mog grada meni pjevale

nisu tu više moji ljudi

prebučno je

zovu i zovu i zovu me

kad dolaziš pitaju

nedostaješ pišu mi

nema te plaču svi

a sklizak mi teren prostiru te suze

kad si pokušavam pronaći neki prikladan lik

staviti svoju glinenu masku

da budem ista kao prije

prebučno je

dok svi odlaze svojim kućama 

mene podsjećaju na to da sam obični promatrač

i da živim samo sve te tuđe priče

prebučno je

od silnoga truda

da dobro izvedem svoj igrokaz

prljavo mi lice i publika teretna

a pljeskanje – prebučno je 

odavno volim samo mirne luke

malo riječi s mnogo smisla

kavu u lijepoj šalici

i razgovor s nekim 

tko ne čeka samo svoj red da govori

prebučno je

gdje ti je mladost odavno me pitaju

a duh moj stao na sjenku i stanuje

pun ponosa i posvete

prpošan i nestvaran

ne podnosi nemir

ni nove ispraznosti

svijet njihov bezlični

pusta ta nadmetanja

glasne priče njihove

prebučno je