Sanja Krušelj | Ne diraj!

Ne diraj mi više slomljenu dušu,

previše je bola u njoj

šetalo.

Ne diraj ni rane koje još

nisu zacijelile,

previše su križeva nosile,

Dala sam ti posljednju

suzu,

kada je koža bridjela od

tvog udarca,

dok tiho jecale su sve  

moje jeseni,

u svjetlosti utrobe 

tuđeg neba.

Gdje je sada moja mladost,

i srce što šumilo je bezbrižnošću,

na planini djetinjstva?.

Hoču li u tvojim očima

vidjeti kajanje? 

Kada jednom zaškripe uspomene,

u napuklo ogledalo tvoje istine.

Zapitaš li se uopće

da li si to ti,

Ili je u njima zakopana

olupina tvog ega?.

Zar stvarno misliš da si

gospodar svega?.

Ne, to je samo zamka

za ptice iz kukavičjeg

gnijezda.

Bog je stvorio planine i

zemlju,

tek sam kapljica nade

u njegovim dlanovima,

srasla iz skuta njegove

duše.

Znaš, i ja imam dušu

koju si lomio na pola,

dok sam klečala na

prljavim podovima,

osjećala se malenom, nebitnom,

u vatrama tvoga bijesa.

Kažeš mi da si me volio, 

a ne slutiš,

da ljubav ima drugačije

ime i prezime.

Ljubav nije mač osude

i bijesa,

praznih obećanja,

ispisanih na retke izgužvanog papira.

Znaš, i ja imam gradove i

mora,

koje sam voljela,

i snove koje sam sanjala.

Ili su možda zanijemili

pod teškim kapcima sudbine.

Možda ćeš me se sjetiti

jednom kad odem,

kada će te samo slika

sa prašnjavog sjećanja,

podsjećati na moj lik.

Ali vrijeme će donijeti

neke druge jeseni,

i sve će biti uzalud.

Kasno biti će za oproštaj,

kada jednom duša

zatvori kutiju prošlosti.

Bila sam i grešnica i svetica,

sve u jednom, 

i znaš što?

Neću se stidjeti ničega

kad se i zadnja svijeća

u zori zgasne.