Milan Novak | Željko Grmuša: Bombon

»Ogledala, koja ne lažu«

Željko Grmuša: BOMBON

(MEDUS BIRO; Zagreb, 2020)

Željka Grmušu je jednostavno razumjeti. Govori jednostavnim jezikom, o jednostavnim stvarima. Odabire jednostavne životne situacije u kojima smo se svi mi već mnogo puta našli. Razmišljam, kakva je skrivenost u Željkovom pisanju, da ta jednostavnost tako neposredno i silovito dotakne bit. Možda se mreža isplete baš zbog detalja koje Željko utka u radnju, možda su veze između situacija takve da međusobno apsurdno komuniciraju. Možda je njegova pjesma spoj mnogih isječaka zapisanih na listiće koje slaže u priče i pritom se zločesto smijulji. Ne znam. Niti se to može analizirati jer je svaka pjesma pisana na svoj način. Jedino što ih stvarno povezuje je nakana. Namjera pjesme je pri Željku Grmuši jasna odmah na početku.

»Jednom,

Kad se ponovo rodim

Volio bih doći na ovaj svijet

Kao suza

Želio bih da sam blizu tvog oka

Bistra i čista

Da me rodiš

U trenutku

U mah

Volio bih se pojaviti

Kad ti je teško

Kad te srce stišće

Volio bih spremno

Dočekati tvoj krik

I navalu jada

Voleo bih da upravo tada

Preuzmem na sebe tvoju tugu

Kao vojnik i čuvar

Kao neki slani anđeo

Potečem

I odnesem tvoju bol

Daleko od tebe

Niz obraz.«

Zanimljive su pjesme koje pronicljivo ubodu baš tamo gdje si nitko sam ne želi zaviriti. Najprije su to pjesme iz ciklusa LJUTI. Sve do posljednje u tom ciklusu pokazuju o nekoj mrvi istine, prikrivene istine, prešućene istine, komadić traume ili djelić straha.

Puno smrti, puno krajeva, puno odlazaka. A nitko doista ne ode. Radi se o odnosu. O tome, što ostaje kad prođe smrt. O opisu sjene, koja više ne nestaje. O toj sjeni piše autor. Kroz mnogo primjera uvijek govori o toj jednoj sjeni.  

Jedna od pjesama u ciklusu KISELI govori o zrcalu, takav joj je i naslov. Kad pokušavam obuhvatiti i poruke ostalih pjesama sjetim se usporediti ih s izložbom slika. I doista, svaka od pjesama u zbirci BOMBON je neke vrste slika. Mnoge slike su čitatelju već dobro poznate, uz njih samo odšuti, promeškolji se i okrene list. Ili kimne. Ili se začudi. Kriomice autor ponekad podmetne i ogledala. Trenuci, kad čitatelj postane svjestan te sitne prijevare su najljepša iskustva pri čitanju ove knjige.

Kroz cijelu knjigu se nekako provlači dim, dim cigarete. Povezuje, otkriva i autora skriva u koprenu nevidljivosti. Mnoge pjesme, napisane u prvom licu jednine, nisu samo autorove. Željko to zna. Pretpostavljam da su baš zato tako zapisane. Da ih možemo pročitati sami sebi. Za sebe. Ironično, istinito, šaljivo, ili još nekako drugačije – gledište svako bira sam.