Pronađi me jednom u onom kafiću,
Dovršimo skupa započetu priču
Da završi napokon moja odiseja.
Raspusti opet kosu boje ugljena,
Još samo jednom baci me na koljena,
Ravno ti nije ni stotinu orhideja.
Miris lule, cigara nek bude s nama,
A okus borovnice tu na usnama,
Kao onda kad lupilo me iz voleja.
Plesom me opet iz ljušture izmami,
Dodirom zapali, kao žar u slami,
Divna budi kao najljepša orhideja.
Pronađi me jednom u onome stanu,
Dovršimo priču nama dobro znanu,
Sve to skupa stvarno suluda je ideja.
Svojim glasom zvonkim moje ime reci,
Riječi su tvoje zavodljivi meci,
Jedna vrijedi i stotinu orhideja.
Oči tvoje razigrano gledaju sve
Dok prekrasan osmijeh vješto skriva se,
No pusti šarm i hrpu jeftinih klišeja...
Srce moje čuva pregršt starih mana,
Da sam te barem našao davnih dana,
Ne bi sad vrt moj bio prepun orhideja.
Okreće se karusel u mojoj glavi,
Na moje se mjesto samo malo stavi,
Nas dvoje smo kao Didona i Eneja.
Ma nisam ja, dušo, za tebe! Što ti je?!
Da si došla na svijet malo ranije,
Možda bi tad i bila moja orhideja!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.