U kući moga bića čuče razni cvrčci.
Buka usklađenih glasića
Osvrće se za sobom u grmljavini skrojenih dana.
Pa se pitam vode koje teku, vodoskoci koji skaču mojim žilama, koji miris me ruši kad
me nemoć kradomice zateče.
Hvatam se onog sto me trga iz praznine, lomim riječi na kvantne svjetločestice ne bi li
u njima pronašla utjehu, dom.
Tražim pismo goluba iz drevnog doba.
U njemu sve piše : kako smo vječni, na primjer.
Pokušavam se ne utopiti u moru surovosti.
U suzama se ne gušim, znam ih.
Oplakujem, dakle, svoj plač besmisleno ga bacam pod tračnice kao još jednu
nepodopštinu.
Promatram ljude i zrcalim njihovu ravnodušnost.
A onda polako puštam kočnice i počinjem koračati u nepoznato.
Širim vidike hraneći se proživljenim istinitim pričama.
Spaljujem stare torbe na zapuštenim kolodvorima.
Mjesto sebe neću vise naći
svete spise,
sarkofage sa zlatnim suzama
ni mrklu tišinu.
Nijanse prošlosti u novu notu pletem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.