Pogledaj u nebo.
Plavo je.
Visoko i kao neostvareni san,
veliko u svoj svojoj ljepoti beskonačnosti.
Pogledaj i vidjet ćeš
poznata lica kako šaptom,
sklopljenih očiju i ruku podignutih visoko iznad obzora,
progovaraju riječ o tebi.
Tiho, poput priče,
skrivene u prašini sjećanja,
o tebi
progovaraju i biljke.
Ti plačeš – ne čuješ.
Skrivaš svoje tijelo od pogleda
i proklinješ dan
i vrijeme postanka,
samo da bi,
barem na tren,
mogla zaboraviti prošlost,
dok čekaš pogodan vjetar nad liticom
iznad uzburkana mora.
Čekaš i nježno,
poput noćnog leptira,
širiš svoja krila.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.