Katarina Zadrija | Za zadnji put

Za zadnji put ti popravljam kosu

i košulju kopčam, ruke mi drhte. 

Zadnji se put dvije sjene na zidu grle

kazalište sjena noćas zatvara kapiju. 

Preskupe su karte, kolebljiv je tekst. 

Riječi su teške ko noga na trulom mostu

s vrha na vrh niz liticu sklizneš 

toneš i ne nazireš joj dna. 

Za zadnji put naručujem tekilu

s manje soli, jer tuga začinja čašu. 

Nema bisa, ne plješću žmarci

limunu s ruba za posljednji ples. 

Za zadnji put ti držim ruku

na barskom stolcu u magli nikotina. 

Ko poslije premijere, ne nalazim riječi

sve je isto, al' drukčiji je kraj.