Lucijana Živković | Od vrha do dna

Kroz prašnjavi prozorčić stana u potkrovlju prodrla je prva zraka jutarnjeg sunca koja je pala na uzglavlje i probudila Darka iz nemirnog sna. Isprva se nije mogao snaći; gdje je on to? Taj mali, prašnjavi prostor nije mu još bio poznat jer se tek prije nekoliko dana uselio ovamo. Noćas je čuo šuškanje pa je zaključio da za podstanare ima miševe.

Poluzatvorenih očiju promatrao je svoje novo boravište, nezadovoljan i sobom i onim što je vidio. Sam si je kriv. Spoznaja dovoljno jasna, a opet je nekako htio da to nije istina. Nalazio je različite izgovore da si objasni ovo stanje koje bi najradije izbrisao iz života. No uvijek je dolazio na isto; odgovoran je sam. 

Pogled mu padne na prašnjavi prostor pun stare paučine i još zakrčen stvarima koje je donio. Iz starog je stana donio najnužnije što mu je potrebno jer više ne bi ni stalo u taj skučeni prostor. Nije se ni smjestio, a već je požalio što je tu. No nije imao mnogo izbora. Htjede ustati, ali se ponovno strovali bezvoljno u krevet koji neugodno zaškripi pod njegovom težinom. 

A sve je u životu obećavalo. Dobra škola pa posao u prestižnom poduzeću, dobra plaća i na kraju i žena. Jedina je zapreka njihovoj sreći bila što nisu bili sami, on i novopečena supruga, već s njegovom majkom u stanu. Iako je to njemu odgovaralo, supruga Mirela prešutno je podnosila narušavanje njihove bračne intime. Nisu imali previše vremena za analize tipa tko kome smeta. Zaposleni i puni energije, više su vremena provodili vani nego u stanu.

Mirela je htjela dijete, ali nije bilo sreće. Skladni su odnosi bili narušeni i povjerenje u zajednički život se poljulalo. On se borio na poslu za promaknuće, zanemario Mirelu, a ona je sve češće izlazila s prijateljicama na kave. U jednom takvom izlasku upoznala je mladića koji joj se svidio i imponirao joj svojom mladošću i pažnjom. Ispočetka su se viđali zajedno u društvu prijateljica, a zatim i sami. Uskoro, nakon jedne prepirke sa svekrvom, ona odluči napustiti Darka. I samoj joj se činilo da je svađa bila samo izgovor za prekid, no u tom trenutku dala bi sve samo da je što dalje od ovoga braka i svega što joj je on donio ili oduzeo.

Ležeći na leđima, oklijevajući da ustane, Darko se prisjećao Mirele. A sjetio se i dana kad mu je rekla da odlazi. Još se nije ni snašao, a već je bio sam. Mirela je pokupila samo vlastite stvari i naprosto otišla iz stana i njegova života. Volio ju je, ali nije išlo. Sjeti se maminih riječi kako je odmah znala da Mirela nije za njega. A koja jest? 

Začuo je glasove na stubištu i to ga prene. Digne se i uđe u kupaonicu. Ili što je to već bilo. Naime, osim školjke i lavaboa, tu nije bilo ničega. Njemu dosta! Toliko je reducirao svoje navike da se nesvjesno pomirio s najnužnijim stvarima, toliko da zadovolji elementarne potrebe. Opere se ovlaš i obuče pa na mali rešo stavi džezvu da skuha kavu. Pio je u tišini jer većina stanara zgrade već je bila na poslu i nije se čulo ništa osim pokojeg automobila s obližnje prometnice.

Kada je ostao sam s majkom, sve je češće izbivao iz kuće. Došao bi s posla, jeo i nakon kratkog odmora izišao van. Isprva samo lutajući gradom bez cilja, a kasnije bi popio nešto u jednom od mnogobrojnih kafića. Bilo mu je nepodnošljivo zamisliti večer provedenu s majkom tim više što je konačno i sam shvatio njezinu ulogu u raspadu njegova braka s Mirelom. Jedne večeri, lutajući gradom, opazi novootvoren prostor u centru grada. Skrene sa svoje uobičajene rute da pogleda što krije šareni izlog. Kladionica! Bila je to bila prva u gradu. Produži dalje i uđe u kafić. Za šankom opazi Jozu, prijatelja iz djetinjstva, koji ga pozove na piće pohvalivši se da je dobio zgoditak u kladionici.

Darko prihvati i tako su ostali pričajući cijelu večer. Sutradan nakon posla on pođe do kladionice. Kako je pratio nogomet, uglavnom se kladio na klubove i rezultate. Ispočetka bi dobio manje svote što je bilo obećavajuće i on postane redoviti klijent. Da prikrati vrijeme i ne luta po gradu, on se odluči za poker-automate kao brzi put do dobitka. Svakodnevno je počeo s klađenjem na sve i sva. Proširio je interes i na druge sportove, a dok bi čekao rezultate, vrijeme je kratio na automatima.

Rezignirano odmahne glavom sjećajući se tih dana. Dok je prao šalicu od kave sjeti se da mora kupiti grijalicu. Naime, već je zahladilo, a stan nije imao dimnjak. Sastojao se od veće sobe i male prostorije odijeljene zidom od šperploče gdje je smjestio krevet. Jedan prozor ugrađen u kosinu krova jedva je propuštao svjetlo, čemu svakako nije doprinosila naslaga višegodišnje prašine i paučine po njemu. No bio je previsoko, a on nije imao ljestve da se popne i opere ga. Pod je prekrivao stari linoleum koji je mjestimično bio toliko izlizan da se kroz rupe vidio betonski pod. Sve skromno i trošno. A imao je lijepi stan u centru grada.

Majka je brinula za sve; računi, hrana, ogrjev, potrošne stvari za kuću pa čak i poneki komad odjeće. Sve je to ona nabavljala, a da je on nije pitao odakle i kako. Svoje je prihode trošio slobodno sam, misleći da će zauvijek tako biti. Pomiješanih osjećaja sjetio se njezine brižnosti, ali sad već svjestan da ga je to na neki način lišilo potrebe za samostalnim odlukama i brige o samom sebi. Pa kad je mama umrla, njemu se srušio svijet. Odjednom je morao sve preuzeti na sebe, a to je bilo bolno. Računi, hrana, tko će to sve plaćati? Nedostajala je i mamina mirovina. Život je za Darka postao zahtjevan i težak.

Sa stubišta začuje korake i ponada se da ne idu k njemu. Ne treba mu svjedoka za ovu bijedu. Kad je opet zavladala tišina on odahne, no netko ipak pokuca na vrata. Očito nije bio siguran da je na pravome mjestu pa se nekoliko trenutaka dvoumio. Darko nerado otvori vrata. Iz mračnoga hodnika u njega je gledao prijašnji susjed  Krešo. Obradovao se bez obzira na sve jer je Krešo uvijek imao razumijevanja za njega i bio iskren.

„Tu si se skrio!“, veselo ga pozdravi bivši susjed, sretan što ga je pronašao. „Tražim te od podruma do tavana.“

Darko pozove Krešu unutra i zatvori vrata, smišljajući što reći. „Eto, tu sam završio nakon svega. Šta da kažem? Kao da sam ja jedini dužnik na svijetu. Koliki meni duguju…“, pokuša se on odmah opravdati.

Krešo vidje da ovaj ima potrebu da se brani pa ga umiri: „Nisam te došao osuđivati nego vidjeti ako ti što treba.“

Vidno potresen Darko ponudi Kreši stolicu i ako želi kavu. Videći razinu čistoće u improviziranoj kuhinji, Krešo odbije kavu. „Pusti kavu, kako si mi ti?“, upita ga.

„Vidiš i sam kako je. Još ne vjerujem da sam tu. No nije moglo bolje. Kad je sve namireno, ostalo je premalo za nešto bolje.“ Darku zadrhti glas i udalji se da sakrije svoju muku. Nešto je petljao po ormaru: „Baš sam se spremao u grad“, reče.

„Možemo zajedno sad kad sam se uvjerio da si živ. Dugo te nisam vidio pa sam se zabrinuo.“

Domaćin se nekoliko trenutaka zamislio pa nekako nerado upita: „Imaš li dvadeset eura da mi posudiš? Moram kupiti nešto od namirnica.“

„Odlično“, gost će, „idemo skupa pa ćemo kupiti što ti treba“.

Darka obuze ljutnja: „Što ti misliš da sam ja dijete pa ćeš mi ti kupovati što želim? Mogu to i sam; nisam baš toliko nesposoban.“ Sada je Darko već povisio glas.

„Nisi, je li? A kako si onda završio u ovoj krletki? Ne želim te vrijeđati, nego pomoći da shvatiš da imaš problem!“

„Nemam nikakav problem. Već sam odigrao za sljedeće kolo i dobitak je gotovo siguran. Znam ja što radim“, ljutito se branio Darko.

„Molim te samo da priznaš da se ne možeš kontrolirati kad je kocka u pitanju. Ne zatvaraj oči pred istinom. To ti je prvi korak prema pozitivi“ - opet će Krešo.

Stjeran u kut i sam znajući da je gost u pravu, pokuša naći opravdanje: „Pa to je bolest. Što ću kad sam bolestan?“

Sad je bio red na Kreši da se naljuti: „Znaš li Ivicu, zar ne. E pa on je bolestan, ima rak. Šta bi on dao da ima tvoju bolest. Kladim se da bi odmah pristao na to. Za nju samo ti imaš lijek. I možeš ga uzeti odmah.“

„Kako to misliš, uzeti lijek. Gdje je?“, pomalo u čuđenju odvrati Darko.

„Samo si kažeš da od danas nećeš više biti bolestan i ozdravio si“, objasni mu Krešo tonom kojim se djeci objašnjavaju osnove ponašanja.

Darkovim licem prođe razočaravajuća grimasa kao da je očekivao siguran recept za svoj problem, a nije ga dobio. No odluči prihvatiti izazov. „Pokušat ću, ali ne ide to tako lako.“ „Problem nije nastao u kratkom vremenu pa ne očekuj da se brzo riješi. Ali moraš biti svjestan da ti upravljaš i odlučuješ o lijeku za tu, kako kažeš, bolest“ - opet mu pokuša objasniti Krešo. 

„Idemo li u tu trgovinu?“, upita ga nakon kraće šutnje, ali on se izgovori da se mora javiti susjedima zbog nekog dogovora. Nato ga Krešo pozdravi i najavi da će opet doći te izađe iz stana. „Sretno liječenje!“ dobaci mu na izlasku.

Darko zaključa vrata i baci se na krevet. Kroz misli su mu prolazile Krešine riječi i on se snuždi. Shvativši razmjere svojih krivih odluka pomisli kako bi bilo dobro da posluša prijatelja. Ali ne bi to bilo prvi put da želi ostaviti kocku. I nikako da uspije. I sam je znao da su izgovori slabi argumenti, ali osjeti da nije dovoljno odlučan. I taj osjećaj u njemu rodi mržnju prema samom sebi.

„Kao da sam ja baš najgori, kako drugi mogu? Ali mene nema tko podržati. Ne mogu to sam.“ Kajanje ga donekle umiri i on zadrijema. Probudili su ga zvuci sa stubišta. Vraćaju se stanari s posla. On se sjeti da bi se trebao pobrinuti za grijanje.

Provjeri stanje u novčaniku. Umirovljenik, jer je to već postao u međuvremenu, uvijek je na rezervi što se tiče novca. Kod njega je to stanje bilo redovno, besparica. Ljut na sebe, odustane od grijalice. Bar za sada, do isplate mirovine. Valjda  neće biti prehladno. 

Ali zato je uvijek moralo biti za malu uplatu na kladionici. Sjećao se kako je u susretu s rijetkim prijateljima već znao opravdati gubitke novca poznatim riječima kockara: „Samo mi je falio jedan rezultat. Kako nije mogao zabiti taj gol? Sudac je kupljen. Posudi mi deset eura, vidjet ćeš, sigurno dobivamo!“ Naravno da ga nitko nije slušao niti mu dao novac, već su ga zapravo počeli itekako izbjegavati. No on je našao mjesto za posudbu. Brzi krediti u privatnom aranžmanu. Uskoro mu je isključen telefon pa struja. Moglo se i bez tog jer je sve više vremena provodio u kladionici. Dugovi su rasli i došli na naplatu. Izgubio je posljednje što je posjedovao, stan. Prodan je, namireni su dugovi, a njemu je ostalo taman za krletku u koju je nedavno uselio. No retorika je ostala ista; samo još ovaj put jer je dobitak siguran. 

Nije imao dovoljno novca, a već je bio gladan. Nije mu bilo stalo ni do jela pa odluči otići do grada. Ovaj mu je stan, ako se to mjesto može tako nazvati, bio na periferiji i trebalo je pješačiti do centra. Bilo mu je žao što je ostao bez starog stana. Sve mu je tamo bilo na dohvat ruke, a ovdje… Požuri putem jer je oblak nenadano ugasio sunce i činilo se da će kiša. 

Došavši u grad, skrene u poznatu ulicu. Požuri da stigne prije kiše. No tada mu mislima prođu Krešine riječi: „Ako si bolestan, kaži da više ne želiš biti. Odbaci tu bolest.“ 

Gurne ruku u džep i napipa kovanicu od dva eura. „Taman za sendvič,“ pomisli. Već je pustio kvaku vrata dvoumeći se, kad vani zagrmi i za trenutak počne padati gusta kiša. On slegne ramenima i nekako s krivnjom na licu, uđe u kladionicu.