Lorena Vojtić | Zebnja

Opet moraš pisati... Samo tako možeš s drugima podijeliti svoj svijet, reći ono što te tišti i pomoći si. Jer ovo liječi umornu dušu, zapletenu u krinku neke neostvarive radosti. Svaki taj maslačak priča tvoju priču, čuješ je u cvrkutu ptice, zracima svjetlosti. Potok žubori, nosi tvoj teret, lakše ti je. Bez pisanja, ne bi bilo ni tebe... Usne više nemaju snage govoriti, zato moraš samu sebe osloboditi, da se ne slomiš od zadržavanja emocija. Na licu nema reakcije, a zapravo se previreš i vrištiš iznutra - katkad dođu takvi dani. Ali da, sve je u redu. Najljepši je osjećaj pustiti kosu neka slobodno leprša. Kad bi bar sve bilo tako lako... I juriš ka odredištu, ali to te ne koči u nakani da bilježiš svoje unutarnje stanje. Pjesma te potiče, ma i cvrčak, sve ono što vizualno doprinosi. Jednostavno, za neke si stvari stvorena. Zato život i ima svrhu. Inspiracija dolazi nenadano, a ti užurbano pratiš te nadolazeće riječi. I osjećaš da je ono istinsko, pravo. To je i bio cilj.